O PREDSTOJEĆIM BOMBASTIČNO NAJAVLJENIM PROTESTIMA BRANITELJA

Komentar: Senad Sprečić

U Sarajevu protestuju branitelji. Podgrijavanje atmosfere i lov poena u mutnom za naredne lokalne izbore u punom je zamahu. Mnogima se ne sviđa moj skepticizam, ali to je njihov problem. Skeptičan sam iz nekoliko razloga koje navodim:

1. Protestima ništa neće suštinski promijeniti se. Oprobana metoda pregovora, odugovlačenja, politiziranja, potkupljivanja grlatih vođa, iznjedriti će kao uspjeh obećanje da će se razmotriti zahtjevi i na Parlamentu donijeti odluka.
2. Među protestante usput će biti ubačeno stotine krtica (špijuna) koji će prikupljati podatke, snimati, i naknadnim sudskim procesima dovesti veliki broj obespravljenih u još goru poziciju.
3. Organizatori protesta imaju dobre namjere, ali naivnu strategiju realizacije. U samom startu uspjeli su ih podijeliti prema stranačkoj pripadnosti, uhljebljenju, lokalnim političkim interesima i preveslati na političke vode.
4. Organizatori protesta previđaju da status i državna nadoknada predstavljaju Zakonsko sistemsko riješenje čije se osnove nalaze u Daytonskom dogovoru. Ko je šta branio, i ko je od koga šta branio? Daytonskim dogovorom priznate su narodne ili etničke vojske, koje imaju pravo iz istog budžeta, po jednakim kriterijumima, na istu nadoknadu. Neću postavljati moralno pitanje izjednačavanja onih koji su se borili za podjelu države, u interesu etničkih lidera ili interesu agresorskih zemalja, jer etika i moral ne stanuju ni u glavama ljudi niti na adresi bosanskih prostora. Ali postaviti ću pitanje koje je ključno za rješenje statusa boračke populacije. Koja je država ili države, dužna da riješi status svojih branitelja? Oni koji su se borili za Srpsku trebali bi da svoj status rješavaju u Beogradu. Oni koji su se borili za Hrvatsku, trebali bi da svoj status rješavaju u Zagrebu. Oni koji su se borili za Bošnjačku, svoj status trebali bi rješavati u Ankari. Razlog je jednostavan. Na početku rata, ARBiH, borila se za državu BiH, a narodna krvna zrnca nisu prebrojavana i tada na sceni nisu marširali Bošnjaci 93, nego Bosanci. Početkom 1993 Armija ili samorganizovani građani koji su ustali da brane državu Bosnu, njen suverenitet i teritorijalni integritet, prestali su da postoje. Izvršen je vojni udar, etnički očišćene jedinice. Od 93 imamo Bošnjačku, Srpsku i Hrvatsku vojsku u međusobnom okršaju, ili u sadejstvu. I svi se finansiraju iz istog državnog budžeta. Upravo ova istina dovela je do apsurda da svako slavi svog zločinca kao narodnog heroja. Upravo zbog ove istine kriju se zločini i zločinci koji se prikazuju kao borci za vjeru i narod. Kao oficir, pitam sve, organizatore protesta i građane: Da li su borci, ili branitelji branili državu Bosnu, njen teritorijalni integritet i suverenitet, ili borili se za podjelu? U odgovoru na ovo pitanje nema kompromisa. Udruženi branitelji armija HVO i Bošnjačke armije, dvije su različite kategorije. Ako se HVO borio za suverenu državu Bosnu, kao u Tuzlanskom slučaju sadejstva ove dvije vojne formacije, onda od iste države imaju pravo da traže rješenje svog statusa, a taj status mora imati jedan jedinstven naziv – Borci za suverenitet i teritorijalni integritet države Bosne. Taj status ne mogu imati postrojbe iz Žepča ili Hercegovine, jer su direktno ili u sadejstvu sa četnicima napadali, odnosno branili svoju pripadnost.
5. Ključni problem ni ove demonstracije neće razrješiti, a to je Daytonska luđačka košulja. Politika izaziva rat, a vojska ga završava pobjedom, porazom ili primirjem koga potpisuju vojni komandanti, a ne političari. Ako je u Bosni bio politički rat, onda od političkih stranaka za čije se interese ratovalo, i čiji su interesi zadovoljeni Daytonskim dogovorom, borci ili branioci moraju tražiti rješenje svog statusa.
6. Protesti su zakazani pred Federalnim parlamentom. Samo određivanje mjesta protesta, znači priznavanje postojanja dvije odvojene države: Federacije i Srpske.
7. Obespravljeni će ići na proteste hrabro i glupo. Hrabro prsima, glupo bez razmišljanja. Političari se dogovaraju o njihovoj sudbini, političari donose propise. Kad je tako, zašto obespravljeni ne pokupe svoje lokalne političare i postave ih ispred sebe kao živi štit da svojom glavom i svojim guzicama riješe pitanje boraca.
8. Borci su u svojim najavama nesvjesno otkrili uzrok i nosioce njihovog problema. U svojim govorima, naprosto su se utrkivali ko će se više samoreklamirati kao vjernik, odnosno istaći svoju etiketu – Bošnjaka ili Hrvata. Da li se radi o neznanju, nepismenosti ili nečem trećem, drugom prilikom. Ono što je poenta u njihovom nastupu jeste pripadnost vjerskoj armiji. Pa kad je tako, u prve redove postavite vjerske službenike.

 Dok popovi i hodže ne sahrane vlast, cijenu bijede plaćati će neznanje.