Islam je internacionalna vjera Može li musliman biti nacionalista?

Islam je, istina, po svojoj suštini, internacionalna vjera, vjera za sve nacije, učenje i veza, koji prelaze granice nacija i koji nalaze i okupljaju svoje pripadnike, sljedbenike, iz svih naroda svijeta. 

Nacionalne oznake

Tako islam zapravo izgrađuje širu, nadnacionalnu zajednicu, koja bi se mogla nazvati islamski ili Božiji narod, a to znači narod humanosti, pravde i pobožnosti, narod koji nije vezan za neku određenu naciju ili domovinu na zemlji, koji, dakle, nema svoje ograničene domovine ili nacije jer pripada svim nacijama i njihovim domovinama. 

Zato se islam ne može poistovjećivati ni sa jednom nacijom, naprimjer arapskom, ili kojom drugom; pa se teoretski, ne bi moglo reći, da Arap ili Turčin ne može biti ko nije musliman; ili kod nas, da ne može biti Bošnjak, ko nije također musliman. Istina, islam je unišao u sastav nacionalnih kultura svih islamskih naroda i ostavio svoj jak pečat u njihovom nacionalizmu, tako da se taj pečat ne može iz njih izbrisati.

Iz toga što smo rekli, da je islam internacionalan mogao bi neko pomisliti, da je islam ravnodušan i nezainteresovan, kad je riječ o naciji, ili da je čak protivnik nacije i nacionalizma. 

Bilo je islamskih pisaca, a ima ih i danas, koji su mislili i pisali, da islam briše sve nacionalne oznake i nacionalne posebnosti. Za dokaz tome služe se poznatim riječima Muhammeda alejhisselama, koje je on izrekao prilikom svog posljednjeg hadža, kada je rekao: „Arap nema prednosti nad Nearapom, niti Nearap nad Arapom, osim po svojoj pobožnosti i moralnim vrednotama.“ Zna se i to - kažu oni - da je rekao za svog pobožnog i plemenitog savremenika i učenika (sahiba) Selmana, koji je inače bio Perzijanac po narodnosti: „Selman je član moga doma.“

Islam ima sasvim određen i pozitivan stav prema nacionalizmu i nacionalnom pitanju. On samo traži da se taj pojam pravilno i kulturno tumači, da se pri njegovom tumačenju ne čine zablude da se isti ne zloupotrebljava u razne nekulturne svrhe. Naime, ne može niko osporiti činjenicu, da u tumačenju pojma nacionalizma često ima nastranosti, isključivosti i pretjerivanja. To je onda, ako se postavi i usvoji teorija, da je nacionalnost najveća ljudska vrijednost, najveće dobro, koje stoji iznad vjere i etike, dobro kome se mora sve žrtvovati i u čijoj službi treba odobriti i opravdati svaku nepravdu, nasilje i zločin. Kad se, dakle, uspostavlja i proglašava egoizam i kult nacije, kojoj se pridaje značenje samostalnog bića, kao što je činio nacifašizam, prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kad je, dakle, nacija sama po sebi uzeta kao vrhunski cilj, krajnji smisao i svrha cjelokupne društvene i kulturne djelatnosti.

Takav nacionalizam vodi bezobzirnu, divljački uništavajuću borbu za potčinjavanje drugih nacija i u toj borbi nemilosrdno gazi i uništava sva dobra, pa i živote drugih naroda, a često i svog vlastitog naroda, bilo neposredno ili posredno. To potčinjavanje drugih naroda može biti u vidu otimanja i prisvajanja tuđeg teritorija ili tuđih dobara, kao i u vidu nastojanja da se nekom drugom narodu negira ili uništi njegova kultura, ekonomija, politička ili nacionalna samostalnost u svrhu nametanja svoje kulture, ekonomije i politike, ili čak u svrhu svoje nacionalnosti, apsorbujući dotični narod u sebe. 

Pri tome je sasvim svejedno, da li se to sve čini javno i otvoreno, ili prikriveno, pod raznim parolama. To je fanatizam u nacionalizmu, fanatizam i pretjerivanje, koji navode na ugnjetavanje drugih i na uništavanje tuđih vrijednosti, dakle na postupke protiv prirodnih prava i dostojanstva čovjeka, što ustvari ponižava i same počinitelje. Nacionalizam u takvom obliku postaje izvor trvenja i mržnje među narodima, a time i izvor zla za sve.

"Arap nema prednosti nad Nearapom, niti Nearap nad Arapom, osim po svojoj pobožnosti i moralnim vrednotama". Muhammed, a. s.

Islam osuđuje takav isključivi nacionalizam, jer je islam protiv svakog pretjerivanja, isključivosti, netrpeljivosti, a pogotovo protiv svakog ugnjetavanja, nasilja i nepravde, bilo prema svom, bilo prema nekom drugom narodu, iz ma kakvih razloga, ili u ma kakve svrhe. Tako je negiranje ili gaženje tuđeg prava i slobode, naprimjer slobode vjere, savjesti i uvjerenja iz ideoloških razloga i pobuda, osuđeno i nedopustivo po islamskom shvatanju, kao i iz nacionalističkih razloga. Islam je u tome potpuno dosljedan, pa zabranjuje nasilje i onda, kad bi ono bilo u njegovom interesu, nasilje prema drugima u njegovu korist. Poznato je - iako dovoljno nepriznato i u svijetu nezapaženo - veliko kur'ansko načelo:
Nema nasilja u vjeri! (El-Bekare, 256)

U uskoj vezi sa nacijom je i pojam domovina, jer je to mjesto, odnosno zemlja, gdje stanuje nacija, ili jedan narod. Islam uvažava naciju kao i domovinu, smatrajući da one predstavljaju stvarnost i vrijednost, koje su ljudima potrebne, da bi sebi osigurali i ostvarili slobodan život, rast i procvat, da bi se mogli osjetiti sigurnim i čvrstim na jednom pogodnom i čvrstom tlu pod nogama. Nacija i domovina treba ljudima da pruže pažnju i mnoga druga dobra u kojima će osjetiti sigurnost i zaštićenost od svačijeg pritiska i nepravde i u kojima će se razviti njihova lična sloboda, smjelost i stvaralačka sposobnost, tako da sa voljom i radošću i sami pružaju pomoć i zaštitu drugima. Domovina i narod, uza sve one vrijednosti i dobra koja treba da nose u sebi i pri sebi, omogućavaju čovjeku pojedincu svestran slobodni razvitak. Otuda je ljubav prema svojoj domovini i naciji po islamu priznata ljudska i važna vjerska vrlina. To je patriotizam, koji islam uvažava i podržava.

Svaki islamski narod će obrađivati i svojoj javnosti pružati islam u njegovom najbolje opremljenom domaćem izdanju. Koliko je jedan narod duhovno zdrav, svjestan i kulturan, toliko je njegova obrada i primjena jača i bolja. Islam je vjera zdravih duhova i pozitivnih snaga. Zato su zdrave nacije najbolji nosioci i čuvari islama. Duhovno oboljeli, mlitavi, truhli i primitivni narodi slabi su muslimani, pa makar imali najstariju islamsku tradiciju. Zato se u takve narode ne valja ugledati, pa ma ko oni bili.
Potpomažite se međusobno u dobru i pobožnosti, a nemojte jedni druge pomagati u grijehu i nasilju! (El-Maide, 2); Natječite se u dobrim djelima! (El-Bekare, 148.)

Moral i djela

Islam je narodna vjera svakog naroda, a muslimani dobri patrioti svoje domovine. U skladu s tim, islam naročito zagovara i preporučuje ljudske i prijateljske odnose sa svojim sugrađanima i drugih vjera ili ideologija. Dobar musliman nema i ne smije imati mržnje prema drugima. On svoju religioznost i postojanost u vjeri ne zasniva na mržnji ni prema kome, nego se ispoljava kao musliman kroz svoje vlastito čvrsto uvjerenje, kroz svoju pobožnost, kroz svoj islamski moral i kroz svoja dobra djela, kao i kroz trpeljivost prema drugima. 

To je važna značajka i uspjeh islamskog učenja u tom pogledu, što u svoju suštinu ne unosi elemente mržnje i netrpeljivosti prema drugima, niti daje podstreka za proganjanje ma koga zbog njegove ideologije i vjere“, pisao je svojevremeno Kasim-ef. Dobrača u jednom neobjavljenom radu o islamu i nacionalizmu. I ima još.

Autor: Piše: Edin Urjan KUKAVICA