Svoje doživljaje iz Sarajeva koji poprimi posebnu čar za vrijeme filmskog festivala koji ovih dana traje u glavnom gradu Bosne i Hercegovine prepričao je Nikica Šupe, inače uposlenik Gradske biblioteke Juraj Šižgorić, prekaljeni filmofil i organizator filmskih večeri u biblioteci
Moja ljubavna priča sa Sarajevom počinje kada sam kao klinac bez da mater i ćaća znaju pratio na crno bijeloj televiziji vijesti tamo negdje 1994. godine. To je bilo gadno vrijeme da dijete gleda vijesti pa su mi naravno branili. Prvo što pamtim o Sarajevu iz tog doba je mjesto - tržnica Markale.
Godina je 2015. nezapamćene vrućine more Šibenčane, a meni je kao i svako ljeto samo jedna želja, a to su filmovi, filmovi i filmovi. Drugima su tu koncerti, festivali i ležanja na travi uz pivu, meni je 120 minuta autorskog eskapizma. Ljeto je ujedno i period kad filmske večeri u knjižnici idu na odmor do jeseni te je stoga moja potreba da govorim sa drugima o filmu još više povećana.
Na pamet mi padaju filmski festivali, izbor je zbilja raznolik, od pitoresknog i glasnog Motovunskog brda kojeg sam posjetio 2001. kad sam prvi i zadnji put tražio od nekoga autogram, bio je to britki Igor Mandić koji me usput pitao koja je godina pa je na moj odgovor sebi onako britko prijapski u bradu rekao: godina sa dva jaja; do pulske ljepotice Arene sa najboljim od domaćeg filma ili pak (zasad) nedostižnih Venecije i Locarna. Izbor je nekako po prirodi stvari pao na Sarajevo.
Sarajevo Film Festival (u nastavku SFF) je manifestacija koji se održava već 21 godinu i nastala je na inicijativu kulturne udruge 'Obala Art Centar' kao napor da se Sarajevu vrati kozmopolitski duh koji je imao prije rata i da se ljudima vrati osjećaj da pripadaju svijetu koji nije obilježen samo detonacijama granata i mirisom baruta.
Na festival iz osobnih razloga krećem sa malim zakašnjenjem i večer prije odlaska doznajem da je umro Arsen Dedić. Munjevitom brzinom Šibenik se zaogrnuo u tugu koja se osjeti kad izgubi nekog sebi dragog i moram priznati da mi je drago što bježim iz grada. Tako mi je lakše.
Dolazak u glavni grad Bosne i Hercegovine me iz avanturističkih pobuda vodi putem kojim nisam nikad išao što naravno rezultira jedinim mogućim ishodom, a to je da sam se izgubio.
Spuštam prozore i počinje jedno od mojih 1000 istih sarajevskih upita: Zdravo, možete li mi pomoći? Pitam za smjer jednog usputnog pješaka, a s moje lijeve strane na pola metra do mene staje TAS-ov Golf 1 i pita Jarane, đe ćeš?, ja odgovaram na što on uzvraća sa: 'ajd za mnom.
Po dolasku tražim drugi cilj mojeg boravka u Sarajevu, a to je volontiranje u domu za djecu bez roditeljskog staranja 'Bjelave' kojima sam ponudio da mi ustupe svoje vrijeme da djeci prikažem par filmova i pričam im o filmu, drugim riječima da za njih složim filmske večeri kakve vodim u knjižnici.
Uz limunadu i razgovor s direktorom doma gospodinom Saudinom Đurđevićem saznajem o povijesti doma i trenutačnim problemima koji ih tište, no kod njega izostaje jal i samosažaljenje. Duboko je svjestan situacije u kojoj se nalazi država i raspolaže s onim što ima.
Zaustavljam taksista kojeg pitam gdje da odem da imam pogled na Sarajevo, predlaže 'Kod Bibana' restoran s kojeg puca spektakularan pogled na grad i u kojem je Danis Tanović slavio s rajom svog Oscara za film 'Ničija zemlja'. Vožnja do 'Bibana' vodi kroz tisuće strmih uspona i moja odluka da uzmem taksi je više nego pametna. Taksist mi bez da ga pitam priča o gradu i sjeda čak na kafu sa mnom. Inzistiram da platim no ne dopušta mi. Već mi to polako budi sumnju jer mi se čini da me pokušava izmusti novac zato jer predlaže da me odvede i na drugu stranu poviše Baščaršije odakle puca pogleda iz suprotne perspektive.
Vraćamo se preko Miljacke i opet me vozi nekim okolnim putevima uz puno priče o povijesti. Već sam polako nervozan jer mi ova sad već polusatna vožnja sliči na pljačku upakiranu u lijepe riječi pa mu se zahvaljujem i kažem da bih radije dalje sam. Pitam koliko trebam platiti na što on odgovara: A što da t' naplatim!? Lijepo smo prodivanili, popili kafu, a ja sad odoh na ručak kući. Mojem iznenađenju nema kraja i osjećam se istinski poniženo zato jer sam pomislio da nije pošten, pokušavam malo ispraviti moj grijeh i nekako mu dati do znanja da sam zahvalan no on je bezbrižan i sretan.
Shvaćam da mu se ne mogu odužiti jer on to nije napravio iz koristi. Njemu se podrazumijeva da to tako treba napraviti – red je. Pješačim prema autu u ugodno sarajevsko popodne, parkirao sam kraj džamije, blizu pivare za one koji znaju. Sjedam za volan i krećem put Velešića gdje sam iznajmio krasan stan. Prolazim kraj tržnice Markale i naježim se kao i svaki put. U Sarajevu sam bio više puta no nijednom nisam smogao snage da odem tamo. Možda ovaj put hoću.
Nema komentara:
Objavi komentar