Prazne radničke puške

Kolumna:

Vlastimir MIJOVIĆ

Prijedlog novog zakona o radu, friško opečaćenom u Domu naroda federalnog parlamenta, jedna je od rijetkih tema koja je okupirala našu javnost, a da u njoj nije bilo etničkih i sličnih trzavica.

Čak su se izbrisale i entitetske sindikalne granice. Lijepo je i što su legitimni protesti nekoliko hiljada radnika, koji su pred zgradom Parlamenta vršili pritisak na delegate, protekli u granicama reda i zakona.

Ova slika može se ponoviti i u drugom poluvremenu, kad usvajanje zakona dođe pred Predstavnički dom. No, budimo realni, i za radnike je bolje da se što prije prilagođavaju novonastaloj situaciji: po sličnom receptu živi sva Evropa, što bi mi bili iznimka?

Žao mi je što su jučerašnji protesti suštinski propali, pa će taj neuspjeh obeshrabriti dalje izražavanje građanskog otpora u BiH. A propali su jer se tražilo – nemoguće! Zapravo, demonstranti su privučeni pogrešnom temom. U pravu su uglavnom bili u onom što, ipak, nije bila tačka dnevnog reda: u izražavanju bijesa prema korumpiranoj, lijenoj i bezobraznoj vlasti, kakvu oduvijek imamo.

Njihov gnjev bio je opravdan i zbog činjenice da su veliki i bolni rezovi krenuli od najslabije karike u lancu, od najamnih radnika. No, da bi krenuli od povlaštene klase i njihove vrhuške, ruku za ruku treba da se  uhvati sto puta više obespravljenih radnika i građana: tada bi ih ova ljenguza vlast više uvažavala i prema njima se odgovornije ponašala.

A što se tiče novih pravila o radnom angažmanu ovdašnje nadničarske klase, vrijeme je da se otrijeznimo i da shvatimo kakva su pravila igre neoliberalnog kapitalizma, kojem i BiH mora da se prikloni. Ne možemo više živjeti u zabludama socijalističkog (ne)radničkog raja i zaposlenju kao vječitom rješenju. Bez radnog mjesta nekad se moglo ostati samo u iznimnim slučajevima, a ni s platama nije bilo problema: nije nas se moglo toliko malo platiti, koliko smo mi mogli malo raditi!

Umjesto nekadašnje fantomske države za čovjeka (i radnika), ključnu ulogu sad je preuzeo poduzetnik, industrijalac, gazda, kapitalista, svejedno kako da zovemo poslodavca koji sad ima ime i prezime. Za svoj uloženi novac on bira koga i pod kojim uslovima da uposli, sa surovom računicom kako da mu to, prije svega, donese profit.

A naš najamnik u tome se baš i ne snalazi. Uljuljkuje se u iluzijama i govori: Radim za gazdu! Ne radiš, prijatelju! Radiš i zarađuješ za sebe, ali samo onako i onoliko koliko vrijedi tvoja radna snaga. Plata se ne utvrđuje po tvojim potrebama, nego po računici tvog poslodavca.

Naš je radnik još nezreo, čak i razmažen, i sve na svoju štetu. Pogotovo zato što je, pritisnut nuždom zarade i zakinut nebrigom korumpirane države, prisiljen da radi “na crno”, da ga nema u doprinosima za zdravstveno, socijalno i penziono osiguranje, da se plate cijepaju na “prijavljene” i one koje se dopunjavaju “solarnom” isplatom, na ruke. Takvim sistemom, nauštrb radnika, mnogi poratni poslodavci zgrnuli su čitavo blago, ostajući kratki i državi i svojim uposlenicima.

“Kad bi, u reformskom procesu, vlast i sebe ozakonila onako strogo kao što je ozakonila radnike, pa da naplaćuje samo onoliko koliko dobro radi, najviše otpuštanja bilo bi upravo u – vlasti…”

Ali ni radnik nije dao da ga se baš lako namagarči. Gledao je da odradi baš onoliko koliko naplaćuje, ako već ne može i manje od toga. Gunđalo se sebi u njedra, u stalnom osjećaju da si zakinut, iskorišten, obespravljen… Nesnalaženje još obilježava položaj nekadašnje radničke klase. Rondaju i poslodavci: sa ovakvim uposlenicima i ovakvim propisima gadi im se investiranje, pa mnogi i odustaju nakon prvih zarađenih miliona. Uglavnom nastavljaju oni koji dobro vladaju tehnikom izrabljivanja svojih radnika ili ugađanjem korumpiranoj vlasti.

Novi zakon o radu očajnički nam je potreban. Prvo, da obuzda izrabljivačke apetite poslodavaca, i drugo – da radnika smjesti tamo gdje i pripada: na policu ponude i potražnje, sa jasno istaknutom cijenom i načinom kupovine, ali i sa inspekcijskom i drugom kontrolom provođenja propisanih pravila.

Još jedna neminovnost traži renoviranje starog zakona. To je usklađivanje sa evropskim standardima. Što bi ovdje bilo drugačije od Danske i Njemačke, Austrije i Švedske, kad su naši ljudi, koji su tamo otišli silom ratnih prilika, pokazali da se umiju uklopiti u taj surovi kapitalizam.

Često su mi na pameti riječi mog prijatelja, koji već 20 godina živi u Kanadi, kad sam ga zamolio da mi opiše svoj radni dan. Vratio sam ga unatrag kad mi je rekao da na posao dolazi u 8 sati, jer mi je prije toga kazao da mu radno vrijeme teče od 9h.

Pa, dođem ranije da se pripremim za posao – hladnokrvno je odgovorio na moj upit. Dodao je da mu je jako stalo do radnog mjesta, da ne želi nimalo da rizikuje.

Potpuno sam ga razumio tek kad je Zapad napala recesija, kad su krenula silna otpuštanja, bankroti kompanija, rezanje rashoda, bježanje iz starih biznisa… Firma u kojoj je radio za dvije trećine je smanjila broj uposlenika. On je, naravno, ostao na svom radnom mjestu. A ko bi otpustio tako brižnog radnika, onoga koji se sat vremena priprema za početak radnog dana!

Na to su me podsjetile i riječi koje je ovih dana izgovorio Bruno Bojić, potpredsjednik Vanjskotrgovinske komore BiH. Lijepo on kaže “da treba zaštititi poslodavca od lošeg radnika i dobrog radnika od zlonamjernog poslodavca”, naglašavajući da dobar poslodavac nikada ne razmišlja o tome da otpusti dobrog radnika.

Daj bože da bude tako! Još da, k tome, u reformskom procesu vlast i sebe ozakoni onako strogo kao što je ozakonila radnike, pa da naplaćuje samo onoliko koliko dobro radi, gdje bi nam bio kraj?

Jedino sam siguran da bi, u tom slučaju, najviše otpuštanja bilo upravo u – vlasti!