Juli, mjesec koji budi bolna i teška sjećanja, a uz njih i neizrecivu tugu. Bilo je to prije dvije decenije, ali srca mnogih Bosanaca i Hercegovaca vrijeme nikada neće izliječiti niti će ikada sanirati rane koje su ostale nakon genocida nad Bošnjacima Srebrenice i Podrinja, koje bole kao da je bilo jučer.
Vrijeme neće zaliječiti ni srce koje kuca u grudima Vedada Ibiševića, Bosanca iz Vlasenice, dječaka koji je pukom srećom izbjegao najveću tragediju u modernoj historiji čovječanstva.
Duboki ožiljci
U te dvije decenije, Vedo je izgradio svoj život i karijeru istinske fudbalske zvijezde Bosne i Hercegovine. Prošao je preko trnja do slave i reflektora najvećih evropskih fudbalskih pozornica, ali dječak u njemu nikada neće zaboraviti trenutak kada je, pod najezdom četničkih harangi, bio prisiljen napustiti svoj dom.
Nema te slave koja će izblijediti sjećanja na taj prokleti period, koji Vedo iz godine u godinu ponovo proživljava.
– Naravno da proživljavam. Nisam od onih koji mogu biti ravnodušni i u bijelom svijetu voditi život kao da se ništa nije dogodilo. Svake godine kada dođe taj dan, 11. juli, ne mogu a da se ne sjetim svega što se desilo, kao mnogo onih koji nose duboke ožiljke na srcima.
Ja sam, srećom, preživio, moja porodica također, ali ne mogu a da ne pomislim na svu patnju koja se sručila na moj kraj, u kojoj su izgubljeni toliki životi i unesrećene tolike porodice. I sada mi se, kao i mnogima, srce steže kada pomislim na to – kaže Ibišević.
Tada, kao desetogodišnjak, Vedo ni sam nije znao koliko je bio sretan što ga je put, u bijegu pred krvoločnim agresorom, odveo na drugu stranu, u Tuzlu, a ne u Srebrenicu. Jer, mnogi nisu bili te sreće.
– Kad se sjetim toga, uhvate me strah i jeza. Mogli smo i mi završiti u Srebrenici, kao mnogo ljudi iz mog kraja koji su u to vrijeme tamo potražili utočište misleći da će biti sigurni. Mi smo otišli prema Tuzli, nekako smo uspjeli doći do Amerike i počeli novi život, ali ono što je bilo prije toga, nikada neću zaboraviti. To će me pratiti čitavog života – govori Vedo.
Ispunjenje želje
Ibišević je ovih dana ponovo dospio u centar pažnje javnosti, koja je s oduševljenjem komentirala vijest da će se naš reprezentativni napadač pobrinuti za iftar učesnicima ovogodišnjeg Marša mira. Vedin gest potvrdio je još jednom veličinu njegovog karaktera, zbog kojeg je osvojio srca navijača naše reprezentacije.
– Uvijek sam želio da uradim nešto za taj kraj. Stalno sam u kontaktu sa prijateljima koje imam tamo i s ljudima s kojima se družim. Tako se i rodila ta ideja, koju sam objeručke prihvatio. Veoma mi je drago što mogu učiniti nešto dobro, jer nažalost, ni ove godine, zbog obaveza u klubu, ne mogu učestvovati u Maršu mira.
No, ove godine, Marš mira se poklopio sa mjesecom ramazanom i odmah sam iskoristio priliku da uradim nešto plemenito. Organizacija iftara je najmanje što sam mogao uraditi. A ubuduće, nadam se da ću uspjeti ispuniti sebi želju i pridružiti se Maršu mira – ističe Ibišević.
Još nisam ništa odlučio
Još nisam ništa odlučio
Ibišević je već na pripremama Štutgarta, što je razlog zbog kojeg u ovom periodu ne može biti u rodnom kraju. Odmor je, umjesto tradicionalno u Sent Luisu, proveo u BiH, malo u Sarajevu, malo u Vlasenici, a skoknuo je i do Turske, ali se onda morao odazvati pripremama Štutgarta.
– Okupili smo se prije nekoliko dana i počeli raditi – kaže Ibišević.
Pitanje koje se neminovno nameće je hoće li Vedo početak nove sezone dočekati u dresu “Švaba” ili će negdje drugo. Prošla sezona bila mu je veoma loša, završio ju je sjedeći na klupi.
Ibišević: Čeka i trenira
– Za sada ne znam ništa. Spremam se normalno, kao da ću ostati tu, jer imam još dvije godine ugovora. Promijenili smo trenera, on ima neki svoj plan i ideje pa ćemo vidjeti kako će se odvijati. Odlučio nisam ništa, za sada čekam i treniram – govori Ibišević.
Nema komentara:
Objavi komentar