Autor: Dr. Mustafa Cerić
Sječaš se, bio si mi rekao da za tebe nema iznenađenja. Nakon genocida sve ti je jasno. Ništa te od negatora više ne čudi. Najmanje njihova glupost i grubost. Naučio si da nisu svi isti, ali jesu svi na isti kalup skovani. Sa crnim šubarama i svilenim kravatam, bradati i obrijani, mrzovoljni i nasmijani, gorkorječivi i slatkorječivi svi jednako misle o sebi i o tebi. Oni za sebe misle da su nedodirljivi i nepogrešivi nebeski narod, a ti si za njih nepoželjni ovozemaljski Bosanac. Koji ih iritira što govoriš bosanski. To im je gore nego išta drugo. Ne smetaju im više ni Turci, ni turski jezik, ni turske pare; ne smjetaju im više ni muslimani, ni njihove investicije u Srbiji; ne smetaju im više ni mudžehdini, ni vehabije kao povod njihove borbe protiv terorizma.
Ali, jako im smetaju Bosanci, koji govore bosanski jezik. I Bošnjaci im smetaju zato što preko bosanskog jezika hoće da ovladaju Bosnom, hoće na bosanskom da govore da je njihova Bosna, a nije samo njihova. Bosna je i njihova, ali oni ne govore bosanski pa ne umiju da to kažu, a u njihovom srpskom ne mogu da nađu riječ ljubavi za Bosnu, niti mogu da pronađu u srpskom jeziku sintagmu da je Bosna Srbija. Dakako, oni uporno to traže, ali ne mogu da nađu. I zato ih Bosanci (posebno Bošnjaci) nerviraju sa bosanskim jezikom u kojem svaka riječ govori da Bosna pripada svim Bosancima: Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i ostalim koji drže da je Bosna njihova domovina i država. Eh, to su oni koji ne bi ni po koju cijelu Bosnu nikome ni dali, ni prodali, ni izdali… ni srodnom susjedu, ni nerodnom strancu.
Kažeš, sve dosinoć mislio si da kravatirani, obrijani, nasmijani i slatkorječivi Mladen Ivanić nije isti kao šubarasti, bradati, mrzovoljni i gorkorječivi jahač apokalipse… Danima si me uvjeravao da je Ivanić srpski intelektaulac prvoga reda, koji nije opijen srpskim nacionalizmom i šovinizmom. Govorio si mi da je Ivanić europski političar, koji se ne bavi mahalskim pričama, već državnim poslovima. Navodio si mi njegove vrline od kojih mi je njegova otvorenost za razgovor i dogovor bila najdraža. Nismo pričali o njegovim mahanama. Bolje je reći nismo htjeli da vidimo ni jednu njegovu mahanu. Htjeli smo da nam duši bude lakše da živi u nadi da ima dobrih ljudi u našoj zemlji, da ima državnika koji su iznad prizemne logike i otrcane retorike. A onda, kažeš, kao top iz vedra neba, sinoć te u dnevniku TV1 Mladen Ivanić probudi iz tvog naivnog sna. Veli Ivanić, ne mogu Bošnjaci svoj jezik zvati bosanski, jer bi to značilo da je Bosna njihova. A to ne smije biti. To se ne smije ni pomisliti, a kamoli na bosanskom jeziku govoriti i to još djeci u školi prenosti. To Srbi nikad neće dozvoliti, zaprijeti Ivanić ničim izazvan. Jer, po njihovoj logici, Bosna može biti svačija osim onih čija je oduvijek bila, čija jest uvijek i čija će zasigurno zauvijek biti… Božijom voljom i određenjem…
No, Ivanić i Dodik su zakasnili. Prošlo je vrijeme kad su oni Bošnjacima diktirali kako će se nacionalno zvati, kako će svoj jezik nazivati, kako će u svojoj zemlji živjeti, kakvu će državu imati, koga će za prijatelje uzimati, koga će voljeti i s kim će kahvu piti. Ivanić zna, bosanski je moj maternji jezik, moj maternji jezik je bosanski, ali pravi se da ne zna… I mogao bih tako i dan i noć ponavljati, moj jezik je bosanski, sve dok Ivaniću ne uđe u uši i ne prilegne u srcu riječ bosanski, ali neću, jer od nameta nema selameta. Ivaniću smeta da mu se nameće termin “bosanski jezik”, mada počesto progovori jezikom tim, jezikom bosanskim, onako usput, nehotice. Ali, naviknut će se Ivanić na izraz bosanski jezik. Nekima treba više a nekima manje vremena da se naviknu na realno stanje života i kulture u Bosni. Tako je to oduvijek bilo pa je i sada tako, jer Bosna je oduvijek bila pa tako je i sada – ponosna i prkosna. Ništa se nije promijenilo osim svijest u Bošnjaka da im ne smeta to što Ivaniću smeta, već im smeta to što Ivanić nema srca i dušu za državu u kojoj je glava na vrhu.
Vidim, nikad nisi bio tako razočaran kao sinoć nakon Ivanoćevog intervjua na TV1. I mene si razočarao tvojim razočarenjem u Ivanića. Znam Ivanića kao razumnog političara i zato sam mu praštao neke dosadašnje političke nesuvislosti, ali ti si me sinoć tvojim alarmantnim pozivom uznemirio i tvojim argumentima, na koje ranije nisam obračao pažnju, si me probudio. Shvatio sam da je Bošnjacima potreban BUDILNIK, posebno onima koji duže spavaju. Tebe je Ivanić probudio, a ti mene. Hvala ti na tome, jer si mi uvjerljivo objasnio da je srpska politika u Bosni sa izduženim pipcima u Beogradu još uvijek otrovna za Bosnu i sve Bosance, posebno za Bošnjake. Ivanić je bio neka razumna mjera i naša nada da se srpska politika oslobađa varvarstva prema Bosni i njenim autentičnim starosjediocima.
U pravu si, tu nadu u nama je Ivanić sinoć iznevjerio ne toliko svojom pričom o bosanskom jeziku koliko svojom pričom o popisu stanovništva. Da nisam čuo svojim vlastitim ušima ne bih povjerovao da baš Ivanić tako obrazlaže zašto Srbi ne mogu prihvatiti rezultate popisa stanovništva u Bosni. Govori nam da priznavanjem činjeničnih rezultata posljednjeg popisa broj Bošnjaka bio bi iznad 50%, što za Srbe nije prihvatljivo. Zar ta retorika nije baš kao na pijaci, baš kao u horor filmu, baš kao u Srebrenici, baš kao da su Bošnjaci na traci za novo klanje, jer zadnje klanje nije polučilo rezultate. Očito, za srpsku politiku previše je Bošnjaka preživjelo, više nego što je planirano, više nego što je smjelo. Srpska puška nije mogla Bošnjake svesti na poželjnu mjeru pa je, stoga, srpska olovka sada na djelu. Srpska politika ne smije prihvatiti realno stanja u Bosni prema kojem su Bošnjaci iznad pedesetprocentna većina. Umjesto toga treba srpskim “Njet” izluđivati bosansku pamet sve do iznemoglosti, jer Srbima se ne žuri. Oni imaju Dodika u Banjoj Luci a Ivanića u Sarajevu, koji se svađaju oko toga ko je veći Srbin, a to znači ko će više nanijeti muka napačenoj Bosni. I genocidno ranjenoj Srebrenici, gdje srpska politika ima potrebu da čorlući žrtvama nizašto drugo već samo zato da zločinci uživaju u tuđoj muci.
Ali, glavu gore, brate moj. Nema mjesta za čuđenje, ni za razočarenje. Nema vremena za nagađanje. Mi smo to što jesmo. Imamo to što imamo. Znamo to što znamo. Nikome dužni, nikome ružni. Sebi dragi i mili. Od sebe dušmane odbili. Našu Bosnu zadobili i zavoljeli. Jezikom bosanskim našim progovorili. Potomke naše umložili. Bosanski duh naš osnažili. Sa Dodikom i sa Ivanićm se uspješno hrvali. Za bosansku čast i slobodu. Vijeke vjekova! Amin!
