Intervju sa Ivanom Mostarac: Ne eksperimentišimo, mi smo Bošnjaci

Ivana Mostarac je predsjednica udruženja “Djeciji pokret mira, ljubavi, prijateljstva”. Prioritetni cilj ovog udruženja bila je prezentacija istine o ubijenoj sarajevskoj djeci tokom opsade grada. Ivana je u bh patriotskim krugovima poznata kao beskompromisni borac za Republiku Bosnu i Hercegovinu. Za sebe kaže da je katolkinja, ali etnički Bošnjakinja. Jedan od Diwanovih online urednika Edit Agović, književnik i publiciista, razgovarao je sa Ivanom Mostarac o mnogim interesantnim temama.

Ivana Mostarac na Zlatištu iznad Sarajeva: Na ovoj lokaciji je planirano, od strane četničkih krugova, podizanje crkve i krsta, kao spomenika onima koji su godinama terorisali i ubijali Sarajlije

Diwan: Da intervju otvorimo jednim konkretnim pitanjem: Je li se išta promijenilo u glavama onih koji su napadali Bosnu i Hercegovinu?

Ivana Mostarac: Nažalost, nije. Oni ne odustaju od razbijanja Bosne i Hercegovine. Njihov mentalni sklop je očito memorisan na skrnavljenje i uništenje svega onoga što barem deklarativno nije srpsko, posebno u Bosni, gdje kombinacijom asimilacije, kroz izvrtanje historijskih fakata, usmjerenom prema pravoslavcima, te fizičkim uništenjem muslimana, katolika, jevreja i ostalih, nastoje u paketu sprovesti proklamacije Garašaninova Načertanija, Moljevićeve Homogene Srbije i oba dijela Memoranduma SANU-a. Dakle, igraju na kartu parcelizacije Bošnjaka, kroz njihovu, odnosno našu, identifikaciju kroz konfesiju ili teritoriju, u čemu ih svesrdno, nesvjesno pomažu i neki, moram ih tako nazvati, zalutali bh. patriotski krugovi.

Diwan: Na što konkretno mislite?

Ivana Mostarac: Konkretno, u dijelu bosanskih muslimana evidentno je povlačenje paralele između vjere i etnosa, odnosno, za tu grupaciju, Bošnjaci su samo oni koji su islamske provenijencije. Drugi dio muslimana se u etničkom smislu izjašnjava kao Muslimani, što je iz prošlog sistema naslijeđeni nonsens. Bosanski katolici i pravoslavci su, također, velikim dijelom prihvatili da budu ono što nisu, to jest, da ne budu ono što jesu, već da budu, kako ja to zovem, politički Hrvati, odnosno, politički Srbi. Isto se odnosi i na pripadnike manje brojnih konfesija u našoj zemlji.

Diwan: Ima li rješenja za tu situaciju?

Ivana Mostarac: Vidite, u pitanju je borba subjektivnog osjećaja, kao posljedice ispiranja mozgova, i objektivnog stanja. Što je, koliko god u ovom momentu to sumorno izgledalo, dobro za Bosnu i Hercegovinu, jer objektivno, po pravilu, dugoročno, uvijek, nadjača subjektivno, pa i kada je riječ o ovako dubokoj hipnozi, u kojoj se nalazi veliki dio našeg naroda.

Diwan: Ako možete dodatno obrazložiti to pitanje subjektivnog osjećaja i objektivnog stanja?

Ivana Mostarac: Pokušat ću odgovoriti slikovitom digresijom. Kada bismo imali osobu, crne boje kože recimo, kojoj je ispran mozak, pa je ubijeđena da pripada dijelu čovječanstva žute rase. U jednom momentu, ako ne dotična osoba, a ono sigurno njen potomak, probudit će se, objektivno sagledati svijet oko sebe i shvatiti apsurd svog subjektivnog osjećaja. U istom su stanju etnički Bošnjaci, koji se danas izjašnjavaju ovako ili onako. Kad tad će kod njih, ili njihove djece, objektivno prevagnuti nad subjektnivnim i vratit će se svojim bošnjačkim korijenima.

Naša pobijena djeca stoje na braniku ovoga grada

Diwan: Nedavno ste sa svojim prijateljima spriječili klerofašističke krugove iz tzv. Republike Srpske u namjeri da na Zlatištu, iznad Sarajeva, postave krst „u čast svoje borbe”, koja je, između ostalog, rezultirala i ubistvom 1.621 sarajevske djece. Koji je Vaš komentar na spomenutu namjeru veličanja zla kroz upotrebu vjerskih simbola i je li ta sumanuta inicijativa definitivno blokirana? Je li se od nje konačno odustalo?

Ivana Mostarac: Prvo, da napomenem, da su to isti oni koji su tokom opsade Sarajeva bjesomučno sijali smrt po gradu, dakle zločinci, te da se ne radi samo o krstu, već i o crkvi, koja bi, jasno je, s određenom porukom, dominirala nad gradom. Njihov pomračeni um im ne dozvoljava da u miru žive sa živima, ali, što je još gore, ne dozvoljava im ni da na miru ostave mrtve, stradale od njihove ruke, među kojima je i 1.621 sarajevsko dijete. Sasvim jasno ću odgovoriti: Niti Sarajevo, a niti Bosna i Hercegovina… ne aludiram na aktualnu vlast, nego na patriotske snage… neće to dozvoliti, jer ta naša pobijena djeca i dalje kucaju u našim srcima i stoje na braniku ovoga grada, ali i cijele Domovine. Osim toga, nadam se glasu razuma pravoslavnoga svijeta iz okruženja i šire, jer ta flagratna zlouporaba vjerskih simbola, od strane moralno poremećene grupice, de facto bi označila i fašizaciju obilježja jedne čitave religije. Inače, inicijativa je sada zaleđena, odnosno blokirana, mada, s vremena na vrijeme, oglasi se Branislav Dukić, kako bi, eto, nostalgično podgrijao sjećanje na ciljeve Miloševićevog udruženog zločinačkog pothvata i agresije.

Diwan: Kako se sa spomenutom inicijativom nose porodice stradale djece?

Ivana Mostarac: Razumljivo, ogorčeni su… razočarani blagom reakcijom bh. vlasti, ali i odlučni da, ustreba li, samoinicijativno, zaštite dignitet svojih malih anđela. Prilikom uručivanja njihove, to jest, Peticije roditelja ubijene sarajevske djece, od mene su zatražili poduzimanje svih potrebnih koraka u ime NVO “Dječiji pokret za Mir, Ljubav, Prijateljstvo” – Djeca Sarajeva, kako ne bi došlo do uzurpiranja Zlatišta. Osobno, zarekla sam se da ću dati sve od sebe, da monstrumi s brda više nikada ne povrijede nikoga u ovome gradu, a posebno da nenaruše mir naše ubijene mladosti. S tim u vezi mogu dodati da bh. patriotske snage, kojima i sama s ponosom pripadam, nikada neće odustati od borbe za istinsku slobodu, a Zlatište je jedna od tih bitaka.

Diwan: Sud iz Srebrenice Vas je pozvao na saslušanje. O čemu je riječ?

Ivana Mostarac: Pa, riječ je o kršenju Člana 1. Ustava BiH, koji garantuje slobodu kretanja lica, roba, usluga i kapitala širom zemlje, uz odredbu da ne smije biti bilo kakvih kontrola na liniji između entiteta. Isti princip je utvrđen i Članom 2., koji izričito štiti pravo slobode kretanja i prebivališta. Slične stavke postoje i u ustavima entiteta, no ostavimo to za period nakon 3. oktobra, odnosno saslušanja, pošto i mene interesuje koji je politički osnov ove protupravne ujdurme, koja bi mogla dobiti i internacionalni sudski epilog. Jer ja, kao državljanka Bosne i Hercegovine, očekujem da Međunarodna zajednica, s obzirom da se Dejtonskim sporazumom obavezala na to, garantuje sprovođenje nacionalnih zakona, koji štite moje građanske slobode i individualna prava. Dakle, ne bude li pravde u Bosni, bit će je u Strazburu.

Diwan: Vaša NVO je uzela učešće u građanskoj inicijativi za podizanje spomenika kralju Tvrtku I. Kotromaniću u Sarajevu. Možete li nas upoznati sa tom zamisli?

Ivana Mostarac:Nekoliko mjeseci unazad, Udruženje Organizatori otpora „Sove Krajine“, izašlo je sa navedenim prijedlogom, što je “Dječiji pokret za Mir, Ljubav, Prijateljstvo” – Djeca Sarajeva, podržao, iz jednostavnog logičnog razloga, da ova država, u svom glavnom gradu, treba i mora imati spomenik jednom od svojih najvećih sinova i vladara. Osim toga, radi se o brzo isplativoj investiciji u turizam Sarajeva, koja ima i psihološku dimenziju podizanja nacionalne svijesti kod naše omladine u cijeloj Bosni i Hercegovini, ali i edukativnu, za sve one namjernike iz svijeta, koji kao turisti posjećuju našu zemlju, a iz neinformiranosti smatraju je novotarijom na geografskoj karti.

Sandžak je historijski i kulturno dio Bosne

Diwan: Svojevremeno, u jednom svom intervjuu, rekli ste da je Sandžak etnički, etički i povijesno dio Bosne. Kako vidite situaciju u toj historijski istinskoj istočnoj Bosni, kako neki nazivaju Sandžak?

Ivana Mostarac: Bosna je nekada bila sastavljena od devet Sandžaka, ili današnjom terminologijom kazano: kantona, što se kasnije svelo na njih sedam. Još u vrijeme Tvrtka I. Kotromanića, o kojem je upravo bilo riječi, područje današnjeg Sandžaka pripadalo je Kraljevini Bosni, a ako Bog da, pripadat će i Republici Bosni i Hercegovini. Sigurnu budućnost možemo ostvariti samo u jednoj takvoj etničkoj i historijskoj cjelini. Jer, sve dok se taj prirodni povratak ne desi, politički i teritorijalno, niti tamo u tom otrgnutom dijelu, a niti ovamo, u Matici, neće biti mira. Volim reći Matica bosanska, nekako mi moćno i utemeljeno zvuči.

Diwan: U bosansko-hercegovačkim patriotskim krugovima cirkuliše ideja da se pokrene inicijativa za davanje sarajevskim ulicama imena Miloševića, Hitlera, Karadžića, Musolinija, Ćosića i drugih, kako bi njihovi nazivi bili usklađeni s ciničnim dejtonskim i ideoloskim ustrojstvom države. Ova ideja ima za cilj ukazivanje na nepravdu koja je verificirana u Dejtonu, odnosno, da Bosna i dalje funkcioniše po sporazumu koji su, između ostalih, potpisali i fašisti i zločinci.. Hoće li se to zaista desiti i da li će Vaša nevladina organizacija uključiti u ovu akciju ukazivanja na ovaj paradoks?

Ivana Mostarac: Vjerovatno se cinizam cinizmom, kao i klin klinom, izbija. Pa bi to, izvjesno, polučilo određene efekte, no, ja vjerujem da za tim neće biti potrebe. Jer Bosni i Hercegovini će se nakon haških presuda sigurno desiti Republika, to jest, vraćanje na snagu njezinog legalnog Ustava, nelegalno zamijenjenog Dejtonskim ne-sporazumom, kojim je na mala vrata legalizovano i legitmizirano grubo kršenje međunarodnih konvencija, vezanih za najosjetljivija pitanja poput agresije, zločina protiv čovječnosti i genocida, a koje su uglavnom i predmet suđenja u Den Haagu. Dakle, sadašnje ustrojstvo Bosne i Hercegovine, ogledni je primjer kršenja međunarodnog prava, tako da će, sasvim sigurno, morati ići na reviziju.

Imena ne mogu određivati nečiju etničku pripadnost

Diwan: Prije godinu-dvije svjedočili ste pred haškim istražiteljima. Možete li nam otkriti neki detalj vezan za to?

Ivana Mostarac: Pa, bilo je dosta interesantnih momenata, poput situacije kada viši haški tužilac, inače nadređeni svima njima tamo u Tužilaštvu, pita mene, je li mi pravo ime Ivana i kako objašnjavam svoje ponašanje i borbu za RBiH, ako sam kao katolkinja doživjela strahote u Sarajevu? Odgovorila sam mu da nisam tu zbog svoje biografije i imena, nego da svjedočim protiv monstruma, koji su namjeravali raskomadati moju jedinu Domovinu. Napomenula sam, da u Sarajevu i na cijeloj slobodnoj teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, gdje su živjeli normalni bh. katolici, pravoslavci, muslimani i ostali, nikome ništa nije falilo, zato što je druge vjere, dok su, istovremeno, svima nama na neokupiranoj teritoriji, agresori, osim terorističkog uskraćivanja slobode, uskraćivali i hranu i vodu, što je jedan od najprljavijih vidova ratovanja. Spomenuti je insistirao na tezi da sam ja Hrvatica i da sam mogla izaći, kao što su to mnogi uradili, na što sam ja odvratila, da moja porodica i ja osobno nismo, niti ikada možemo biti Hrvati, te da imena ni slučajno ne mogu određivati nečiju etničku pripadnost. Na koncu, posavjetovala sam mu da Karadžića, Mladića i ostalo smeće gura što dalje od sebe, kako ne bi obolio od zarazne bolesti, koja ubija ljude, a zove se fašizam.

Ne spavam mirno dok nam Bosna krvari

Diwan: Nosite epitet bošnjačke čelične lady. Koliki je to teret za Vas, s obzirom, da s jedne strane ljudi puno očekuju, a s druge strane, nije lahko ni fizički, ni mentalno, održati tempo, kojim Vi živite već dulje od dvije decenije?

Ivana Mostarac: Istina je da ne spavam mirno dok nam Bosna krvari. To je jače od mene, ali ja volim što sam svjesna ko sam i što sam; što vidim koliko je sati, i kako se boriti sa zlom nadvijenim nad nama. To jeste teret, fakat… ali Bosna je izvor iz kojeg se ja napajam ljubavlju, pa ne dozvoljavam nikome i nikada, da zamuti taj izvor moj i tu Bosnu moju.

Diwan: Aktualna je situacija naivnog brkanja elementarnih pojmova od strane domaćih ljudi i sasvim izvjesno zlonamjerne zamjene teza sa strane, koje se ogledaju u zbunjivanju naroda izmišljanjem novih etnosa tipa Bosanci i Hercegovci, što bi se moglo odraziti i na predstojeći popis. Šta mislite: ko i zašto stoji iza te kampanje?

Ivana Mostarac: Stiče se dojam, da je to sve uštimano i dogovoreno dosta ranije. Lobira se i čine drugi kriminogeni potezi, kao da se radi o izborima. Posebno mi Bošnjaci ne bismo smjeli ovo prepustiti slučaju. Jer smišljeno se udara na naše etničko biće, kako bi nas lakše uzurpirali u svim segmentima, od identiteta, do prirodnih resursa naše otadžbine, koje će na taj način oteti i od naše djece. Pojedincima u Bosni dosta toga nije jasno. Nesumnjivo, u pitanju je velikosrpska i velikohrvatska haranga pokušaja segmentacije zemlje na klanove, jer gdje su klanovi tu je i klanica. Što se konkretno Vašeg pitanja tiče: Dio naroda, očito ne razlikuje teritorijalnu odrednicu od vjerske, vjersku od etničke, a etničku od državne ili građanske. Ili, bolje rečeno, živimo u zemlji u kojoj su svi pojmovi pobrkani, o čemu sam govorila kada sam spominjala subjektivni osjećaj i objektivno stanje. No, ta dilema, ionako je irelevantna s ovakvom regulativom popisa, kojom se našim građanima u Dijaspori, koji su jednom pobjegli ispod četničkog noža, opet priprema eliminacija, odnosno novi genocid, koji će ovoga puta biti počinjen olovkom. S obzirom na navedeno, kao i na neka dvosmisleno formulisana pitanja, mišljenja sam da, prije nego se sve jasno ne definiše, uslovi za popis nisu stečeni.

Diwan: Ipak do popisa će doći?

Ivana Mostarac: Onda, nema dileme, da je ovo možda i najvažniji historijski momenat, u kojem je bitno biti Bošnjak. Dakle, Bošnjakinje i Bošnjaci, bez obzira na vjersku pripadnost, ne eksperimentišimo izmišljanjem novih odrednica sa budućnošću svoje djece, nego s ponosom recimo: Mi smo, Bošnjaci!

Diwan: Gospođo Mostarac, efektno ste svojim odgovorima dočarali stanje u Bosni i našem narodu. Bilo je zadovoljstvo razgovarati s Vama. Hvala Vam.

Ivana Mostarac: Molim. Također. Iskoristila bih ovu priliku još, da svim svojim Bošnjacima, ma gdje bili, zaželim dug i sretan život, istrajnost, i naravno, da se, ako Bog da, srećemo u svojoj slobodnoj Domovini Bosni!