PIŠE: PROF. IZUDIN KEŠETOVIĆ
Nužnost postojanja javnog sektora je u uspostavljanju pravnog poretka koji omogućuje funkcionisanje tržišnih institucija, obezbjeđenje javnih dobara, sprovođenje raspodjele dohotka koja utiče na postizanje pravičnosti i stabilnosti ekonomskog razvoja, piše novinska agencija Patria.
Ključno pitanje koje se postavlja je sadržano u omjeru obima potreba i raspoloživih javnih prihoda.
Ako bi se fokusirali na aktuelno stanje u Bosni i Hercegovini mogli bismo doći do zaključka da su javne potrebe preuzete političkim odlukama i da ne predstavljaju potrebe visokog nivoa prioriteta.
Stoga se u posljednje vrijeme sve više osjeća ovaj nesrazmjer koji je na teret javnih rashoda.
Ključna stvar je u tome da se javni prihodi mogu projektovati u obimu koji ne predstavljaju teret i da iznose od oko 12 milijardi KM je u granicama optimuma od 40- 45% BDP-a. Svaka nova opterećanja predstavljaju rezultat loših efekata fiskalne politike koja se javlja u novim dadžbinama ili većim stopama; što rezultira većom utajom, odnosno evazijom poreza.
Ako se zaustavimo na razini rasta dohotka od 1 % u prethodnih 7 godina tada se dobija očiti signal da je javna potrošnja iz tekućog dohotka limitirana rastom ili projekcijom rasta od minimalnih 3 do 5 % na godišnjem nivou.
S druge strane limit javne potrošnje objektivno je vezan za mogućnosti povećanja javnih prihoda kroz nova kreditna zaduženja ili prodaje dijela društvenog bogatstva.
Svako analitičko promatranje budžeta i fondova na svim razinama vlasti pokazuje da su isti pretežno tekućeg ili transfernog karakteta. Tekućeg jer finansiraju politički kreirane potrebe koje nisu u srazmjeru sa stvarnim potrebama i prioritetima. Transferne po karakteru plaćanja jer se odnose na prilive novca raspodjelom dohotka na teret poreskih obveznika.
Kapitalni ili razvojni karakter budžeta i fondova je marginalan. Isti slučaj je sa finansijskim planovima javnih ustanova i preduzeća koja su u gubitku ili na granci pozitivnog poslovnog rezultata.
Aktuelni politički trenutak u BiH je u suštini prenaglašen političkim sistemom u kome dominira pravilo predizbornih obećanja većeg obima potreba stanovništva kao uslov za pobjedu.
Rezultat svih ovih procesa karakteriše spisak reformskih ciljeva i ispunjavanja uslova za novim kreditnim zaduženjima.
Kako su iscrpljene sve unutrašnje mogućnosti ili resursi očito da se proces kreće na margini mogućeg ili nemogućeg.
U dijelu povećanja javnih prihoda moguća su nova fiskalna opterećanja. Zato u principu postoji konsenzus nosilaca svih nivoa vlasti koji proširuju okvir svojih nadležnosti u uvođenju novih ili povećanju postojećih dadžbina.
Najefikasniji način je u dijelu akciza gdje i postoji najveća mogućnost utaje ili kriminala. Zatim je to u sferi rada i dohodaka po raznim osnovama koji zahvataju i lična primanja koja imaju karakter materijalnih troškova : topli obrok, putni troškovi. Poreska prašuma u sferi raznih parafiskaliteta je dovela do apsurda mnoge kvazi profitabilne grane djelatnosti kao što su naprimjer igre na sreću.
Problemi su eskalirali dotle da su od običnog administrativno- tehničkog postupka eskalirali do političkog problema. Kao vrhunski sudija u tim procesima javlja se poreska administracija koja umjesto da sprovodi poreske zakone nastoji da kreira poresku politiku.
Apsurd tzv. poreske vlasti kroz sistem Uprave za indirektno oporezivanje BiH, Poreskih uprava RS/F/DB , uz asistenciju inspekcijskih organa, postaje sve više represivniji, a ne nužni dio koji poštuje princip ugodnosti plaćanja fiskalnih obaveze. Sve se dovodi do apsurda kada i najvažniji dužnosnici iz poreske i inspekcijske administracije postaju sastavni dio kriminogenog miljea.
Posezanje za novim zaduženjima i prodajom javnih dobara u Bosni i Hercegovinu u najmanju ruku postaje izdaja nacionalnog interesa.
Naravno, sa ekonomskog stanovišta, to je direktno potkopavanje karaktera savremene države, kakva je i Bosna i Hercegovina.
Naglašeni fiskalni karakter države, kao što je Bosna i Hercegovina, narušava osnovni princip da se kroz prikupljanje javnih prihoda za finansiranje javnih potreba sve više zanemaruju nefiskalne, odnosno ekonomske funkcije: alokacije, distribucije i stabilizacije.
Alokativna funkcija je potrebno poremećena jer očito je narušen odnos između javnog i privatnog sektora. I da privatni sektor sve više jača isti sve više slabi pod represivnim pritiskom birokratskog – poreskog- inspekcijskog i policijskog aparata koji je osnovni generator korupcije institucionalnog karaktera.
Javni sektor u pružanju javnih usluga ili proizvodnji javnih dobara posluje ispod granice proste reprodukcije i troši novac kako bi se održao a ne stvorio nova javna dobra. Stanje u sektoru zdravstva i svih razina obrazovanja je najbolji pokazatelje. Sistem se samo održava sa tendencijom urušavanja i propasti.
Druga , distributivna funkcija koja se javlja u funkciji preraspodjele dohotka i imovine u principu je narušila princip pravednost i efikasnosti i proizvela siromaštvo i radno neaktivno stanovništvo na razini 2/3 populacije: broj na granici siromaštva i broj radno neaktivnih : penzionera i nezaposlenih.
Treće, nepostajanje stabilizacione politike koja se ogleda u tome što javni rashodi i javni prihodi koriste da obezbijede visoku zaposlenost, stabilne cijene , odgovarajuću stopu rasta i uravnoteženje platne bilanse. Svi indikatori ekonomske stabilnosti su na granici neodrživosti od kojih je posebno izražena nezaposlenost i platni bilans.
Deficiti u odlivu novca kroz sistem razmjene, uvoz, i radno aktivnog stanovništva , ekonomske migracije , u osnovi predstavlja gubitak dohotka koji je u ovih sedam godina trebao da raste dva puta, a za narednih sedam da ima progresiju od najmanje od četiri puta imajući postojeći nivo BDP od 26 do 27 milijardi KM ili na broj stanovnika koji još nije statistički utvrđen, procjenjuje se na oko 3, 5 miliona.
S toga projekcija BDP od 100 milijardi KM i radno aktivnog stanovništva od 1 miliona zaposlenih postaje nedostižni cilj aktuelnih nosilaca vlasti i kreatora javnih politika.
Priča o reformskih prioritetima na putu integracija u savremene tokove je zarobljena u uskim kleptomansko – klijentalističko interesima. Stoga je sasvim neučinkovit mogući efekat djelovanja političkog sistema da kroz sistem konkurencije i tržišne slobode dovede na javne funkcije sposobne a ne podobne.
Otpor je u političkim strankama koje po istoj matrici nastoje da osvoje vlast kako bi radili u korist vlastitog a ne javnog interesa. Najnovija dešavanja u samom susjedstvu, 28 zemlje članice Evropske unije, pokazuju da su duboko ukorijenjeni represivno- obavještajno – bezbjednosni organi vlasti
Stoga odnos prema javnim dobrima i javnom novcu postaje prava mjera patriotizma i državotvornosti svakog pojedinca bez obzira da li je on puki statistički broj popisnih ili glasačkih listi ili potencijalni nosilac vlasti, od lokalne zajednice do institucija države.
Nema komentara:
Objavi komentar