Ernad Čomaga imao je pet godina i osam mjeseci kada je počeo rat u Sarajevu. On i njegova porodica živjeli su u naselju Alifakovac na rubu Trebevića. Nije ni slutio da će mjesto u kojem je imao bezbrižno djetinjstvo godinu dana nakon početka rata morati napustiti, bježati preko piste pod snajperskom kišom i postati izbjeglica
"Sjećam se da je to prije rata bilo jedno prelijepo naselje, posebno sa tadašnjim starim turskim grobljem koje je za nas djecu iz mahale više služilo kao park u kojem smo se igrali nego što smo to gledali kao groblje, jer i sami nišani se više nisu mnogo vidjeli pa je to za nas bila jedna super livada za igru. Ironično je kada zamislite tu scenu, mala djeca puna života i veselja igraju se tamo gdje su prije stotine godina ukopani oni koji su osnovali ovaj naš grad, slično kao što je sa Parkušom koja je i donedavno bila puna mladih, parova itd, koji su tu provodili lijepe proljetne dane. Prva sjećanja opsade me vežu na demonstracije za mir koje su se dešavale neposredno prije agresije. Znam da me mama jedno večer vodila kod svoje majke i da su ceste tada bile pune ljudi za zastavama Jugoslavije i da si svi kao 'slavili'. Mislim, ja sam barem to tako percipirao tada, i valjda je i u meni nešto proradilo pa me na to sjećanje nekako pozitivne emocije vežu", prisjetio se Čomaga u razgovoru za Klix.ba.
Par dana nakon toga bio je kod svoje majke i htio je, poput svakog djeteta, gledati crtane filmove na televiziji, ali naišao je samo na prenos demonstracija ispred tadašnje skupštine. Pomislio je kako ljudi opet nešto "slave", međutim osjećaj mu je bio drugačiji. U pamćenje su mu ostali urezani zvuci aviona koji prelijetali iznad njihove kuće.
"Malo poslije toga avion se odmah pojavio na televiziji pa meni kao djetetu to nikako nije bilo jasno kako je to moguće da avion uleti u televiziju. Malo poslije toga mi je daidža uletio u stan u full vojničkoj opremi, uzeo me i izveo na ulicu gdje me odveo u podrum u jednoj zgradi u ulici. Prije toga uspio je da ispuca rafal na taj avion koji nas je ponovo nadlijetao, naravno bez efekta, a ja sam se dobro prepao i počeo plakati. Tu u podrumu su bili drugi ljudi iz mahale i djeca pa sam se igrao sa njima dok mi nisu došli roditelji, majka i dedo sa posla pa sam ponovo otišao s njima u stan. Moram naglasiti da mi se taj prvi dan toliko urezao u sjećanje da se i danas dešava da sanjam kao da sam ovih godina koliko danas imam ali kao da izbija ponovo rat, da nas neko 'odozgo' gleda i da moramo da nađemo skrovište dok se shvatimo kako da se odbranimo. Taj san mi baš evocira emocije straha, nemoći i potrebe da se braniš, vjerovatno iste te emocije koje sam imao tada, koje su kod djeteta vjerovatno mnogo drugačije nego što su kod odraslog čovjeka", kazao je Čomaga.
U opkoljenom Sarajevu proveo je godinu dana iz kojih, kako kaže, ima mnogo ružnih sjećanja, čudnih slika koje nikada neće zaboraviti, ali i momenata sreće.
"Jedno od osnovnih sjećanja koje imam je onaj miris podruma, taj miris odstojale vlage i prašine nikada neću zaboraviti. Taj miris mi uvijek vraća slike rata kroz glavu i uvijek mi nekako daje osjećaj 'ako bude frke, tu si siguran'. Nedavno sam baš pomagao nekim prijateljima u Berlinu da se sele i unosio sam stvari u podrum i eto ga od jednom taj miris u dalekom Berlinu i odmah su mi se slike počele vrtiti po glavi pa sam kao iz topa počeo tim prijateljima da pričam o tome kako je bilo živjeti u podrumu toliko vrijeme. Sjećam se i noći koje smo proveli u podrumu gdje se haman cijeli komšiluk skupi. Meni je kao djetetu to bilo i drago, koliko god glupo zvuči, ali ipak ste tu sa svojim prijateljima, svi ste na okupu, svi pričate nešto, puno odraslih koje paze na vas da vam se ništa ne desi. Ja lično nekako ne vežem ta 'druženja' u podrumu negativnim sjećanjima, jer svi smo dijelili istu sudbinu i dijelili smo ono što imamo, samo eto jedino što je zimi bilo hladno ali nije ni po stanovima bilo ništa bolje", rekao je.
Najpozitivnija i najnegativnija sjećanja su mu u vezi sa hranom. Ističe da nije bio mnogo gladan jer se navikao da jede onoliko koliko su imali.
"Glad se pokazala u onim momentima kada smo dobili nešto 'konkretno' ili kada se nešto fino našlo, kao npr. čontrica graha, šolja kakaa i komad pravog domaćeg hljeba koje je jedan dan Crveni krst dijelio djeci u našoj mjesnoj zajednici. Ja se sjećam da kada sam dobio to malo graha, kakaa i hljeba brzo sve zgrabio i trčao u stan gdje sam se sakrio i to sa takvim merakom jeo da evo i danas kada se toga sjećam moram da se smijem sam sebi. Nikada prije, a Boga mi i poslije, nisam pio slađi kakao i jeo bolji hljeb i grah. Na tome se vidi da sam ipak bio gladan ali da nisam to toliko realizirao. Moram naglasiti da se rado sjećam i improvizacije moje mame i majke koji su od onog ničeg' što smo imali uvijek uspjeli nešto da naprave, pa čak i za moj 6.i rođendan 8. augusta 1992. godine da sam imao tortu koju sam sa djecom u podrumu dijelio i gdje sam imao i pravu proslavu", prisjetio se.
Najsretniji dan iz tog perioda mu je bio kada su njegov daidža i otac krenuli preko piste u Hrasnicu da im nabave hranu. Nije ih bilo tri dana. Skoro su se smrznuli na pisti jer su se morali skrivati kako od neprijateljske vatre tako i od UNPROFOR-a, na minus 15 stepeni.
"Kada su se vratili donijeli su puna dva ranca i znam da cijeli rat nisam jeo svoje najdraže jelo, sendvič sa salamom i majonezom i da sam odmah to jutro dobio taj jedan sendvič. Kakav osjećaj. Postoji pjesma 'Crni snijeg' koja je nastala poslije rata, a koja me uvijek podsjeća na onaj dan kada je kod nas u mahali zaista padao crni snijeg. Kao što se može pretpostaviti nije bio snijeg ali su crne pahulje padale sa neba i letjeli po nebu a to su zapravo bile knjige koje su izgorjele u Vijećnici koja se nalazila 100 metara zračne linije od naše kuće i čiji je pepeo letio valjda po zraku i spuštao se u našu mahalu. Znam da me prije rata mama odvela jednom u Vijećnicu i da sam bio fasciniran tom širinom unutra, i kao dijete odmah počeo da trčim i vjerovatno vičem u igri pa me mama brže bolje izvela, ali taj dan kada je izgorjela Vijećnica mi je ostao toliko urezan u pamćenju kao lijep dan lošeg raspoloženja da evo i dvije godine nakon rekonstrukcije nisam još ušao u nju i čekam neku posebnu priliku kako bi se vratio u to mjesto gdje sam kao dijete posljednji put bio", kazao je Čomaga.
Jedan od rijetkih momenata straha u ratu osjetio je kada je u kuću preko puta njihove pala granata, a nekoliko sekundi nakon pala je druga u njihovu avliju. Porodica Čomaga je tada živjela u prizemlju i gledali su televiziju koju su upalili uz pomoć akumulatora od automobila. Od eksplozije su popucala stakla i pala po djeci.
"Ne sjećam se jesam li se porezao ili nisam, ali znam da sam skočio povukao brata i potrčao iz sobe jer su naši bili u dnevnom boravku. Sve je to trajalo možda dvije sekunde ali meni je zaista bilo kao jedna vječnost, posebno jer je odmah poslije i famozna druga odmah u avliju pala pa nas je još više prepala. Često nas je sirena prekinula u igri i morali smo bježati u podrum, a znam da je posebno strašno bilo onaj dan kada je Sarajevo odbranjeno 2. i 3. maja. Tu smo se baš morali skrivati jer je bombardovanje bilo strašno i u jednom momentu sam pobjegao iz podruma i popeo se na zadnji sprat kuće gdje je bio neko od ljudi i odatle sam vidio zgrade Mome i Uzeira (današnji Unitic) i Parlament kako gore. Tada me neko zgrabio i vratio u podrum gdje su me moji naružili. Ima tu još mnogo sjećanja, Sjećam se da sam čuo granatu koja je udarila kod Pivare pa sam isti taj dan vidio te slike na televiziji i one ljude bez glava, do toga kako nas je kod Vijećnice PAM (protivavionski mitraljez) zaganjao tako da smo morali sat vremena skrivati se iza zidića ili kako nas je više puta snajper gađao", rekao je.
Najteži dan bio mu je kada se dogodio masakr u redu za hljeb u ulici Vase Miskina jer se njegova majka (nana) nalazili u tom redu i nosila je žuti kaput.
"Znam da su na televiziji čim se desio masakr prikazivali slike i tu sam vidio jednu ženu koja je poginula koja je također nosila žuti kaput i koju su ubacivali u kombi. Tada sam mislio da je to moja majka i plakao sam sve vrijeme do tog momenta dok se majka nije vratila kući. Najgore u tome je što je i moja mama gledala televiziju sa mnom i što je i ona mislila da je to majka. Pored doživljaja sa piste to mi je jedno od najtežih sjećanja koje imam iz rata", kazao je.
Godinu dana nakon početka rata njegovi roditelji donose tešku odluku da preko aerodromske piste pobjegnu iz Sarajeva. To sjećanje mu, kako kaže, i danas budi nelagodu jer su proveli cijelu noć na pisti pokušavajući je preći. Pripremali su se i vježbali kako će on, roditelji, trogodišnji brat i daidža pretrčati.
"Sjećam se da su jedan dan moji od jednom rekli da ćemo brzo krenuti, ali ja tada nisam znao ni gdje ni kako i da sam bio tužan jer nisam htio da ostavim majku sa kojom sam prije toga u avliji sadio povrća kojem sam se radovao da će narasti pa da ga jedemo. Naš amidža nas je potrpao u auto i krenuo je prema Dobrinji gdje smo uspjeli negdje do Nedžarića da dođemo i da kroz neke tunele prolazimo kako bi smo stigli do stana momka koji nas je trebao prevesti preko piste. Čekali smo noć i tada smo krenuli da se šunjamo između onih kuća i zgrada u pravcu piste, morali smo preko nekih žica da prelazimo i da kroz neke tranšeje prolazimo da bi došli do neke kuće od koje se vidi pista. Tu neć je bila žestoka vatra po pisti i po okolnim kućama i morali smo da se vratimo jer je vodič procijenio da nema šanse da bi preživjeli da smo tada krenuli. Tu se sjećam onih svjetlećih metaka koji su letjeli nedaleko od nas po zraku i onih zvukova rafala koji su odjekivali od zidove kuća i zgrada u okolini. Vratili smo se u taj stan u kojem se sam ja valjda od stresa odmah zaspao. Nakon izvjesnog vremena me probudila mama i rekla da sada krećemo ponovo. Daidža me uzeo za ruku i rekao da je ne puštam ni slučajno i da samo njega pratim. Krenuli smo opet istim putem do te kuće kod koje smo prije toga bili i od jednom smo svi krenuli da trčimo. Prvo smo pretrčali cestu koja vodi do aerodroma gdje smo upali u jarak u kojem smo se skrivali jedno vrijeme, onda smo se podvukli kroz onu šumu bodiljkave žice koja je kao trebala da spriječi ljude da trče preko piste. Šunjali smo se tu jedno vrijeme kroz blato i onda smo ustali počeli da trčimo i da se krećemo prema asfaltiranom dijelu piste, no zaustavio nas je rafal koji je bio upućen nekome na pisti. Morali smo da legnemo i da čekamo neko vrijeme dok vatra se nije zaustavila, no dobro se sjećam onih oštrih zvižduka metaka koji prolijeću iznad glava ili negdje blizu tebe", prisjetio se.
Nakon izvjesnog momenta počeli smo opet trčati, a njemu je u jednom trenutku zapela noga u blatu. Daidža nije uspio da ga izvuče pa se vratio njegov otac da mu pomogne. Toj hrabrosti se, ističe, i dan danas divi jer rizikovali su pet života da bi ga spasili iz toga, te za to osjeća veliku zahvalnost.
"Kako su me izvukli nismo uspjeli puno da se pomaknemo jer se pojavio drugi problem u pogledu tenkova i transportera UNPROFOR-a koji su počeli da patroliraju pistom i skupljaju ljude koje vrate do Dobrinje ili predaju čak četnicima zavisno od toga da li su bili Ukrajinci ili Francuzi. Mi smo se jedno vrijeme skrivali od njih ležeći ponovo u blatu, no kako smo krenuli da nastavimo trčati zaokružili su nas, upalili svijetla koja su uperena u nas i morali smo da stanemo. Stavili su nas u jedan transporter i moji su molili na svim jezicima koje su poznavali da nas odvuku u Hrasnicu, no komandant je govorio samo 'Sarajevo'. Nakon nekog vremena vožnje u tom bučnom transporteru zaustavili smo se i pripadnik UNPROFOR-a je objasnio na francuskom mojoj mami da nas ne može odvesti do Hrasnice, ali da može blizu. Nije nas vratio u Sarajevo jer je i on u Francuskoj imao dva sina na koja smo ga brat i ja podsjetili. Čim su otvorili rata transportera izletjeli smo iz njega i počeli trčati prema prvom redu kuća kraj piste, ali snajperski pucnjevi su nas natjerali da ponovo legnemo na tlo i da se skrivamo. To je bio možda najdramatičniji momenat jer su ti pucnjevi bili nama upućeni. Više metaka nam je preletjelo glave i u jedom momentu sam osjećao kako me blato poprskalo po cijelom licu i kako je neko glasan šumeći zvuk iz zemlje izlazio. Nisam tada skontao ali to je bio metak koji se nekoliko centimetara od moje glave zabio u zemlju i koji je se hladio u blatu. Čim se to desilo skočili smo i nastavili trčati sve dok nismo stigli do prve kuće iza koje smo našli zaklon i gdje nismo više bili u opasnosti", rekao nam je.
Istakao je kako je danas siguran da ih je "samo Bog dragi spasio i da su ih vile pronosale kroz taj pakao da se nikome ništa nije desilo". Vodič koji ih je preveo preko piste je nažalost samo koji mjesec nakon toga poginuo na istoj pisti. Sjeća se da ga nije bilo strah jer je mislio da je to neka dječija igra.
"Meni je tu noć bio zadatak da budem brz i znam da sam bio ponosan na sebe jer sam brzo trčao kao moj daidža koji me držao za ruku. Drugi primjer je moj mlađi brat koji je tada imao pune tri godine i kojeg je moj otac nosio na leđima. On je zaspao i spavao je do narednog jutra, što je također neka vrsta samozaštitnog mehanizma kojeg djeca nose u sebi u tako stresnim situacijama", kazao je.
Došli su do Mostara u kojem je tada bilo mirno. Živjeli su kod tetke u istočnom dijelu. Situacija je bila mnogo drugačija jer su imali šta da jedu i nije se pucalo. UNPROFOR je dijelio čokoladice i bombone djeci, a tetka je Ernada vodila u kafić na sok koji nije vidio mjesecima. Nakon nekog vremena počeo je rat i u Mostaru.
"HVO je uputio svoju vatru na onaj dio grada u kojem smo se tada nalazili. Sjećam se da je granatiranje Mostara bilo mnogo intenzivnije nego u Sarajevu. Granate su mnogo češće padale i morali smo mnogo vremena da provedemo u onom dijelu stana koji je sakriven od ulice, jer ta zgrada nije imala podrum. Moji roditelji su zahvaljujući nekim prijateljima Hrvatima uspjeli da dobiju dokumente za siguran prelazak u Zapadni dio Mostara i nastavak putovanja ka Hrvatskoj. Kada je došlo do razmjene ušli smo zajedno sa velikim brojem Hrvata iz istočnog djela grada u autobus na koji je neko počeo da puca i znam da su neki ljudi pogođeni i da smo svi legli na pod, te je autobus je odmah krenuo pod punim gasom. Kada smo stigli u Zapadni dio, vojnici HVO-a su nas zarobili i nisu htjeli da nas puste da putujemo dalje. Morali smo čekati na Rondou dok ti prijatelji nisu došli po nas i dok nisu donijeli potrebne papire da bi nas pustili, no za dalji nastavak putovanja morali smo ostati u gradu dok nismo dobili dodatne dozvole. Čekali smo dvije sedmice", rekao je Čomaga.
Nakon Mostara pobjegli su u Makarsku kod prijatelji iz Sarajeva. Bila je to velika promjena. Granate su zamijenili plažom i kupanjem u moru. Ali svoj put smo morali nastaviti jer je rat bjesnio i u Hrvatskoj. Trajektom su došli do Rijeke, pa autobusom do Zagreba gdje su dva mjeseca čekali papire za Njemačku u kojoj je njegov otac radio prije rata.
"Ta noć je bila vedra pod punim mjesecom i trajekt koji je bio pun auta i autobusa je također gađan iz pravca Šibenika topovima ili raketama. Okolo nas su se izdizale fontane vode iz mora od projektila, ali na svu sreću nijedan nije pogodio brod" rekao je Ernad.
Život u izbjeglištvu mu je bio težak jer su živjeli u sobama kasarni od 20 metara kvadratnih. Potom su živjeli u sportskim dvoranama dok im se otac nije zaposlio i uspio osigurati stan.
"Posebno mi je teško bilo da se snađem u školi, jer sam neposredno nakon što smo se uselili u stan krenuo u školu. Zamislite krenete u školu, ne poznajete riječ njemačkog, cijeli sistem nije spreman za izbjegličku djecu i vi tu u sredini i moraš da se snađeš. Ako smo htjeli da živimo normalan život morali smo se integrisati što brže tako da sam uspio jako brzo da naučim jezik, moji roditelji su morali da nauče jezik, da se ponašaju u skladu sa kulturom koja u Njemačkoj vlada i da prihvate sistem vrijednosti koji je prisutan. Mi sa Balkana smo imali sreću što taj sistem vrijednosti nije mnogo drugačiji od našeg i što smo uspjeli brzo da postanemo sastavni dio društva gdje su nas počeli cijeniti kao grupu koja se najuspješnije integrirala", rekao je.
Nakon 10 godina vratili su se u BiH i nastavili sa životom. Nakon završenog studija, Čomaga je otišao u Berlin gdje pohađa Master studij Evropskog prava na Humboldt Univerzitetu. Aktivan je član bh. zajednice i poznat je kao veliki borac za studentska prava i razvoj ove populacije. Po okončanju studija planira raditi u inozemstvu, steći iskustvo i znanje te se vratiti u BiH kako bi to sve prenio i doprinio razvoju svoje zemlje. Trenutno piše dvije knjige - "Osnove političkog sistema i prava u EU" na bosanskom jeziku i "Die Landebahn der Engle" (Pista anđela) na njemačkom jeziku u kojoj će ispričati sva svoja sjećanja iz rata.
"Velika mi je želja da budem aktivan učesnik u procesu koji će dovesti BiH u EU, da budem sudionik procesa integracija, te da možda nekada u budućnosti budem jedan od zastupnika BiH u Evropskom parlamentu, što mi je zapravo i životna želja i cilj. BiH je moja domovina, jedna jedina koju imam. Moram naglasiti da zaista volim Njemačku, volim Štutgart u kojem sam odrastao, i da se nakon tolikih putovanja nekako u cijeloj Evropi osjećam kao kod kuće, međutim jedan je dom i on se za mene nalazi u Sarajevu. Vidim svoju budućnost ovdje u BiH, želim da moja buduća djeca odrastu u Sarajevu, te želim da učinim sve kako bi uticao na društvo, politiku i zajednicu da ovu državu napravimo takvom državom da svako želi svoju djecu ovdje odgajati, jer potencijala imamo i na višak", zaključio je Čomaga.
"Sjećam se da je to prije rata bilo jedno prelijepo naselje, posebno sa tadašnjim starim turskim grobljem koje je za nas djecu iz mahale više služilo kao park u kojem smo se igrali nego što smo to gledali kao groblje, jer i sami nišani se više nisu mnogo vidjeli pa je to za nas bila jedna super livada za igru. Ironično je kada zamislite tu scenu, mala djeca puna života i veselja igraju se tamo gdje su prije stotine godina ukopani oni koji su osnovali ovaj naš grad, slično kao što je sa Parkušom koja je i donedavno bila puna mladih, parova itd, koji su tu provodili lijepe proljetne dane. Prva sjećanja opsade me vežu na demonstracije za mir koje su se dešavale neposredno prije agresije. Znam da me mama jedno večer vodila kod svoje majke i da su ceste tada bile pune ljudi za zastavama Jugoslavije i da si svi kao 'slavili'. Mislim, ja sam barem to tako percipirao tada, i valjda je i u meni nešto proradilo pa me na to sjećanje nekako pozitivne emocije vežu", prisjetio se Čomaga u razgovoru za Klix.ba.
Avioni koji nadlijeću i noćne more
Par dana nakon toga bio je kod svoje majke i htio je, poput svakog djeteta, gledati crtane filmove na televiziji, ali naišao je samo na prenos demonstracija ispred tadašnje skupštine. Pomislio je kako ljudi opet nešto "slave", međutim osjećaj mu je bio drugačiji. U pamćenje su mu ostali urezani zvuci aviona koji prelijetali iznad njihove kuće.
"Malo poslije toga avion se odmah pojavio na televiziji pa meni kao djetetu to nikako nije bilo jasno kako je to moguće da avion uleti u televiziju. Malo poslije toga mi je daidža uletio u stan u full vojničkoj opremi, uzeo me i izveo na ulicu gdje me odveo u podrum u jednoj zgradi u ulici. Prije toga uspio je da ispuca rafal na taj avion koji nas je ponovo nadlijetao, naravno bez efekta, a ja sam se dobro prepao i počeo plakati. Tu u podrumu su bili drugi ljudi iz mahale i djeca pa sam se igrao sa njima dok mi nisu došli roditelji, majka i dedo sa posla pa sam ponovo otišao s njima u stan. Moram naglasiti da mi se taj prvi dan toliko urezao u sjećanje da se i danas dešava da sanjam kao da sam ovih godina koliko danas imam ali kao da izbija ponovo rat, da nas neko 'odozgo' gleda i da moramo da nađemo skrovište dok se shvatimo kako da se odbranimo. Taj san mi baš evocira emocije straha, nemoći i potrebe da se braniš, vjerovatno iste te emocije koje sam imao tada, koje su kod djeteta vjerovatno mnogo drugačije nego što su kod odraslog čovjeka", kazao je Čomaga.
Miris podruma
U opkoljenom Sarajevu proveo je godinu dana iz kojih, kako kaže, ima mnogo ružnih sjećanja, čudnih slika koje nikada neće zaboraviti, ali i momenata sreće.
"Jedno od osnovnih sjećanja koje imam je onaj miris podruma, taj miris odstojale vlage i prašine nikada neću zaboraviti. Taj miris mi uvijek vraća slike rata kroz glavu i uvijek mi nekako daje osjećaj 'ako bude frke, tu si siguran'. Nedavno sam baš pomagao nekim prijateljima u Berlinu da se sele i unosio sam stvari u podrum i eto ga od jednom taj miris u dalekom Berlinu i odmah su mi se slike počele vrtiti po glavi pa sam kao iz topa počeo tim prijateljima da pričam o tome kako je bilo živjeti u podrumu toliko vrijeme. Sjećam se i noći koje smo proveli u podrumu gdje se haman cijeli komšiluk skupi. Meni je kao djetetu to bilo i drago, koliko god glupo zvuči, ali ipak ste tu sa svojim prijateljima, svi ste na okupu, svi pričate nešto, puno odraslih koje paze na vas da vam se ništa ne desi. Ja lično nekako ne vežem ta 'druženja' u podrumu negativnim sjećanjima, jer svi smo dijelili istu sudbinu i dijelili smo ono što imamo, samo eto jedino što je zimi bilo hladno ali nije ni po stanovima bilo ništa bolje", rekao je.
Najpozitivnija i najnegativnija sjećanja su mu u vezi sa hranom. Ističe da nije bio mnogo gladan jer se navikao da jede onoliko koliko su imali.
"Glad se pokazala u onim momentima kada smo dobili nešto 'konkretno' ili kada se nešto fino našlo, kao npr. čontrica graha, šolja kakaa i komad pravog domaćeg hljeba koje je jedan dan Crveni krst dijelio djeci u našoj mjesnoj zajednici. Ja se sjećam da kada sam dobio to malo graha, kakaa i hljeba brzo sve zgrabio i trčao u stan gdje sam se sakrio i to sa takvim merakom jeo da evo i danas kada se toga sjećam moram da se smijem sam sebi. Nikada prije, a Boga mi i poslije, nisam pio slađi kakao i jeo bolji hljeb i grah. Na tome se vidi da sam ipak bio gladan ali da nisam to toliko realizirao. Moram naglasiti da se rado sjećam i improvizacije moje mame i majke koji su od onog ničeg' što smo imali uvijek uspjeli nešto da naprave, pa čak i za moj 6.i rođendan 8. augusta 1992. godine da sam imao tortu koju sam sa djecom u podrumu dijelio i gdje sam imao i pravu proslavu", prisjetio se.
Crni snijeg i granate
Najsretniji dan iz tog perioda mu je bio kada su njegov daidža i otac krenuli preko piste u Hrasnicu da im nabave hranu. Nije ih bilo tri dana. Skoro su se smrznuli na pisti jer su se morali skrivati kako od neprijateljske vatre tako i od UNPROFOR-a, na minus 15 stepeni.
"Kada su se vratili donijeli su puna dva ranca i znam da cijeli rat nisam jeo svoje najdraže jelo, sendvič sa salamom i majonezom i da sam odmah to jutro dobio taj jedan sendvič. Kakav osjećaj. Postoji pjesma 'Crni snijeg' koja je nastala poslije rata, a koja me uvijek podsjeća na onaj dan kada je kod nas u mahali zaista padao crni snijeg. Kao što se može pretpostaviti nije bio snijeg ali su crne pahulje padale sa neba i letjeli po nebu a to su zapravo bile knjige koje su izgorjele u Vijećnici koja se nalazila 100 metara zračne linije od naše kuće i čiji je pepeo letio valjda po zraku i spuštao se u našu mahalu. Znam da me prije rata mama odvela jednom u Vijećnicu i da sam bio fasciniran tom širinom unutra, i kao dijete odmah počeo da trčim i vjerovatno vičem u igri pa me mama brže bolje izvela, ali taj dan kada je izgorjela Vijećnica mi je ostao toliko urezan u pamćenju kao lijep dan lošeg raspoloženja da evo i dvije godine nakon rekonstrukcije nisam još ušao u nju i čekam neku posebnu priliku kako bi se vratio u to mjesto gdje sam kao dijete posljednji put bio", kazao je Čomaga.
Jedan od rijetkih momenata straha u ratu osjetio je kada je u kuću preko puta njihove pala granata, a nekoliko sekundi nakon pala je druga u njihovu avliju. Porodica Čomaga je tada živjela u prizemlju i gledali su televiziju koju su upalili uz pomoć akumulatora od automobila. Od eksplozije su popucala stakla i pala po djeci.
"Ne sjećam se jesam li se porezao ili nisam, ali znam da sam skočio povukao brata i potrčao iz sobe jer su naši bili u dnevnom boravku. Sve je to trajalo možda dvije sekunde ali meni je zaista bilo kao jedna vječnost, posebno jer je odmah poslije i famozna druga odmah u avliju pala pa nas je još više prepala. Često nas je sirena prekinula u igri i morali smo bježati u podrum, a znam da je posebno strašno bilo onaj dan kada je Sarajevo odbranjeno 2. i 3. maja. Tu smo se baš morali skrivati jer je bombardovanje bilo strašno i u jednom momentu sam pobjegao iz podruma i popeo se na zadnji sprat kuće gdje je bio neko od ljudi i odatle sam vidio zgrade Mome i Uzeira (današnji Unitic) i Parlament kako gore. Tada me neko zgrabio i vratio u podrum gdje su me moji naružili. Ima tu još mnogo sjećanja, Sjećam se da sam čuo granatu koja je udarila kod Pivare pa sam isti taj dan vidio te slike na televiziji i one ljude bez glava, do toga kako nas je kod Vijećnice PAM (protivavionski mitraljez) zaganjao tako da smo morali sat vremena skrivati se iza zidića ili kako nas je više puta snajper gađao", rekao je.
Najteži dan bio mu je kada se dogodio masakr u redu za hljeb u ulici Vase Miskina jer se njegova majka (nana) nalazili u tom redu i nosila je žuti kaput.
"Znam da su na televiziji čim se desio masakr prikazivali slike i tu sam vidio jednu ženu koja je poginula koja je također nosila žuti kaput i koju su ubacivali u kombi. Tada sam mislio da je to moja majka i plakao sam sve vrijeme do tog momenta dok se majka nije vratila kući. Najgore u tome je što je i moja mama gledala televiziju sa mnom i što je i ona mislila da je to majka. Pored doživljaja sa piste to mi je jedno od najtežih sjećanja koje imam iz rata", kazao je.
Opasni prelazak preko piste i zarobljavanje
Godinu dana nakon početka rata njegovi roditelji donose tešku odluku da preko aerodromske piste pobjegnu iz Sarajeva. To sjećanje mu, kako kaže, i danas budi nelagodu jer su proveli cijelu noć na pisti pokušavajući je preći. Pripremali su se i vježbali kako će on, roditelji, trogodišnji brat i daidža pretrčati.
"Sjećam se da su jedan dan moji od jednom rekli da ćemo brzo krenuti, ali ja tada nisam znao ni gdje ni kako i da sam bio tužan jer nisam htio da ostavim majku sa kojom sam prije toga u avliji sadio povrća kojem sam se radovao da će narasti pa da ga jedemo. Naš amidža nas je potrpao u auto i krenuo je prema Dobrinji gdje smo uspjeli negdje do Nedžarića da dođemo i da kroz neke tunele prolazimo kako bi smo stigli do stana momka koji nas je trebao prevesti preko piste. Čekali smo noć i tada smo krenuli da se šunjamo između onih kuća i zgrada u pravcu piste, morali smo preko nekih žica da prelazimo i da kroz neke tranšeje prolazimo da bi došli do neke kuće od koje se vidi pista. Tu neć je bila žestoka vatra po pisti i po okolnim kućama i morali smo da se vratimo jer je vodič procijenio da nema šanse da bi preživjeli da smo tada krenuli. Tu se sjećam onih svjetlećih metaka koji su letjeli nedaleko od nas po zraku i onih zvukova rafala koji su odjekivali od zidove kuća i zgrada u okolini. Vratili smo se u taj stan u kojem se sam ja valjda od stresa odmah zaspao. Nakon izvjesnog vremena me probudila mama i rekla da sada krećemo ponovo. Daidža me uzeo za ruku i rekao da je ne puštam ni slučajno i da samo njega pratim. Krenuli smo opet istim putem do te kuće kod koje smo prije toga bili i od jednom smo svi krenuli da trčimo. Prvo smo pretrčali cestu koja vodi do aerodroma gdje smo upali u jarak u kojem smo se skrivali jedno vrijeme, onda smo se podvukli kroz onu šumu bodiljkave žice koja je kao trebala da spriječi ljude da trče preko piste. Šunjali smo se tu jedno vrijeme kroz blato i onda smo ustali počeli da trčimo i da se krećemo prema asfaltiranom dijelu piste, no zaustavio nas je rafal koji je bio upućen nekome na pisti. Morali smo da legnemo i da čekamo neko vrijeme dok vatra se nije zaustavila, no dobro se sjećam onih oštrih zvižduka metaka koji prolijeću iznad glava ili negdje blizu tebe", prisjetio se.
Nakon izvjesnog momenta počeli smo opet trčati, a njemu je u jednom trenutku zapela noga u blatu. Daidža nije uspio da ga izvuče pa se vratio njegov otac da mu pomogne. Toj hrabrosti se, ističe, i dan danas divi jer rizikovali su pet života da bi ga spasili iz toga, te za to osjeća veliku zahvalnost.
"Kako su me izvukli nismo uspjeli puno da se pomaknemo jer se pojavio drugi problem u pogledu tenkova i transportera UNPROFOR-a koji su počeli da patroliraju pistom i skupljaju ljude koje vrate do Dobrinje ili predaju čak četnicima zavisno od toga da li su bili Ukrajinci ili Francuzi. Mi smo se jedno vrijeme skrivali od njih ležeći ponovo u blatu, no kako smo krenuli da nastavimo trčati zaokružili su nas, upalili svijetla koja su uperena u nas i morali smo da stanemo. Stavili su nas u jedan transporter i moji su molili na svim jezicima koje su poznavali da nas odvuku u Hrasnicu, no komandant je govorio samo 'Sarajevo'. Nakon nekog vremena vožnje u tom bučnom transporteru zaustavili smo se i pripadnik UNPROFOR-a je objasnio na francuskom mojoj mami da nas ne može odvesti do Hrasnice, ali da može blizu. Nije nas vratio u Sarajevo jer je i on u Francuskoj imao dva sina na koja smo ga brat i ja podsjetili. Čim su otvorili rata transportera izletjeli smo iz njega i počeli trčati prema prvom redu kuća kraj piste, ali snajperski pucnjevi su nas natjerali da ponovo legnemo na tlo i da se skrivamo. To je bio možda najdramatičniji momenat jer su ti pucnjevi bili nama upućeni. Više metaka nam je preletjelo glave i u jedom momentu sam osjećao kako me blato poprskalo po cijelom licu i kako je neko glasan šumeći zvuk iz zemlje izlazio. Nisam tada skontao ali to je bio metak koji se nekoliko centimetara od moje glave zabio u zemlju i koji je se hladio u blatu. Čim se to desilo skočili smo i nastavili trčati sve dok nismo stigli do prve kuće iza koje smo našli zaklon i gdje nismo više bili u opasnosti", rekao nam je.
Istakao je kako je danas siguran da ih je "samo Bog dragi spasio i da su ih vile pronosale kroz taj pakao da se nikome ništa nije desilo". Vodič koji ih je preveo preko piste je nažalost samo koji mjesec nakon toga poginuo na istoj pisti. Sjeća se da ga nije bilo strah jer je mislio da je to neka dječija igra.
"Meni je tu noć bio zadatak da budem brz i znam da sam bio ponosan na sebe jer sam brzo trčao kao moj daidža koji me držao za ruku. Drugi primjer je moj mlađi brat koji je tada imao pune tri godine i kojeg je moj otac nosio na leđima. On je zaspao i spavao je do narednog jutra, što je također neka vrsta samozaštitnog mehanizma kojeg djeca nose u sebi u tako stresnim situacijama", kazao je.
Rat u Mostaru i ponovni bijeg
Došli su do Mostara u kojem je tada bilo mirno. Živjeli su kod tetke u istočnom dijelu. Situacija je bila mnogo drugačija jer su imali šta da jedu i nije se pucalo. UNPROFOR je dijelio čokoladice i bombone djeci, a tetka je Ernada vodila u kafić na sok koji nije vidio mjesecima. Nakon nekog vremena počeo je rat i u Mostaru.
"HVO je uputio svoju vatru na onaj dio grada u kojem smo se tada nalazili. Sjećam se da je granatiranje Mostara bilo mnogo intenzivnije nego u Sarajevu. Granate su mnogo češće padale i morali smo mnogo vremena da provedemo u onom dijelu stana koji je sakriven od ulice, jer ta zgrada nije imala podrum. Moji roditelji su zahvaljujući nekim prijateljima Hrvatima uspjeli da dobiju dokumente za siguran prelazak u Zapadni dio Mostara i nastavak putovanja ka Hrvatskoj. Kada je došlo do razmjene ušli smo zajedno sa velikim brojem Hrvata iz istočnog djela grada u autobus na koji je neko počeo da puca i znam da su neki ljudi pogođeni i da smo svi legli na pod, te je autobus je odmah krenuo pod punim gasom. Kada smo stigli u Zapadni dio, vojnici HVO-a su nas zarobili i nisu htjeli da nas puste da putujemo dalje. Morali smo čekati na Rondou dok ti prijatelji nisu došli po nas i dok nisu donijeli potrebne papire da bi nas pustili, no za dalji nastavak putovanja morali smo ostati u gradu dok nismo dobili dodatne dozvole. Čekali smo dvije sedmice", rekao je Čomaga.
Nakon Mostara pobjegli su u Makarsku kod prijatelji iz Sarajeva. Bila je to velika promjena. Granate su zamijenili plažom i kupanjem u moru. Ali svoj put smo morali nastaviti jer je rat bjesnio i u Hrvatskoj. Trajektom su došli do Rijeke, pa autobusom do Zagreba gdje su dva mjeseca čekali papire za Njemačku u kojoj je njegov otac radio prije rata.
"Ta noć je bila vedra pod punim mjesecom i trajekt koji je bio pun auta i autobusa je također gađan iz pravca Šibenika topovima ili raketama. Okolo nas su se izdizale fontane vode iz mora od projektila, ali na svu sreću nijedan nije pogodio brod" rekao je Ernad.
Život u izbjeglištvu i povratak u BiH
Život u izbjeglištvu mu je bio težak jer su živjeli u sobama kasarni od 20 metara kvadratnih. Potom su živjeli u sportskim dvoranama dok im se otac nije zaposlio i uspio osigurati stan.
"Posebno mi je teško bilo da se snađem u školi, jer sam neposredno nakon što smo se uselili u stan krenuo u školu. Zamislite krenete u školu, ne poznajete riječ njemačkog, cijeli sistem nije spreman za izbjegličku djecu i vi tu u sredini i moraš da se snađeš. Ako smo htjeli da živimo normalan život morali smo se integrisati što brže tako da sam uspio jako brzo da naučim jezik, moji roditelji su morali da nauče jezik, da se ponašaju u skladu sa kulturom koja u Njemačkoj vlada i da prihvate sistem vrijednosti koji je prisutan. Mi sa Balkana smo imali sreću što taj sistem vrijednosti nije mnogo drugačiji od našeg i što smo uspjeli brzo da postanemo sastavni dio društva gdje su nas počeli cijeniti kao grupu koja se najuspješnije integrirala", rekao je.
Nakon 10 godina vratili su se u BiH i nastavili sa životom. Nakon završenog studija, Čomaga je otišao u Berlin gdje pohađa Master studij Evropskog prava na Humboldt Univerzitetu. Aktivan je član bh. zajednice i poznat je kao veliki borac za studentska prava i razvoj ove populacije. Po okončanju studija planira raditi u inozemstvu, steći iskustvo i znanje te se vratiti u BiH kako bi to sve prenio i doprinio razvoju svoje zemlje. Trenutno piše dvije knjige - "Osnove političkog sistema i prava u EU" na bosanskom jeziku i "Die Landebahn der Engle" (Pista anđela) na njemačkom jeziku u kojoj će ispričati sva svoja sjećanja iz rata.
"Velika mi je želja da budem aktivan učesnik u procesu koji će dovesti BiH u EU, da budem sudionik procesa integracija, te da možda nekada u budućnosti budem jedan od zastupnika BiH u Evropskom parlamentu, što mi je zapravo i životna želja i cilj. BiH je moja domovina, jedna jedina koju imam. Moram naglasiti da zaista volim Njemačku, volim Štutgart u kojem sam odrastao, i da se nakon tolikih putovanja nekako u cijeloj Evropi osjećam kao kod kuće, međutim jedan je dom i on se za mene nalazi u Sarajevu. Vidim svoju budućnost ovdje u BiH, želim da moja buduća djeca odrastu u Sarajevu, te želim da učinim sve kako bi uticao na društvo, politiku i zajednicu da ovu državu napravimo takvom državom da svako želi svoju djecu ovdje odgajati, jer potencijala imamo i na višak", zaključio je Čomaga.
Nema komentara:
Objavi komentar