Zločinačke politike iza sebe ostavljaju krvav, neizbrisiv trag, more nevinih žrtava, ubijene djece, staraca, silovanih žena, porušenih domova,... što dovodi do nesagledive štete za čovječanstvo. Kada se desi da zločinačke politike ne budu kažnjene, suživot sa teškom nepravdom najteže je preživjeti.
Nekažnjavanjem zločinačke politike, zločin protiv čovječnosti, genocid i etničko čišćenje se ohrabruje čime se daje zeleno svjetlo ubistvima, zatočeništvima, logorima, silovanjima...
„Prije nego sam došla da radim kao novinarka u Bosnu znalo se da se rat pripremao.
Ljudi su tu zajedno živjeli, jedni drugima su govorili 'Jesmo prijatelji, živimo zajedno, naša djeca idu zajedno u školu, naše žene se druže , ali ako mi politika sa moje strane da naređenje da te ubijem, ja ću te ubiti', i to je ono što sam ja doživjela“, prisjeća se Florence Hartamnn na samom početku razgovora za BNN.BA.
Pravda nije data žrtvama i oni ne mogu biti zadovoljni provedenom međunarodnom, haškom, ili pak onom pravdom koja se provodila na domaćim sudovima, kada su u pitanju ratna dešavanja i zločini u Bosni i Hercegovini u periodu 1992-1995.
Međunarodni sud u Haagu kao najznačajnija instanca pravednosti u jednom trenutku je samo „zakazao“ i posredstvom politika skrenuo u drugu stranu.
„Suština međunarodnog suda je da sistematizira, obilježava i identificira ko je kriv i ko je učestvovao u sprovođenju zločinačke politike, ko su mozgovi i posrednici koji su doveli do masovnog učešća u zločin.Haški tribunal kada je stigao do samog vrha, otkazao je.
Počeo je da se bavi nečim drugim i da prihvata da određene politike vrše uticaj.
Za rezultat imamo i to da pravda nije data žrtvama, jer sada imamo priču da je u Bosni bio građanski rat, što nije tačno.
Radi se o učešću dvije susjedne države, najviše Srbija, ali također i Hrvatska, u cilju podjele ili brisanja jedne države kako bi proširili svoje teritorije, stvore etničke grupe u cilju stvaranja 'Velike Srbije' ili 'Velike Hrvatske'.
Htio se napraviti etnički teritoriji, a to su politike koje nisu izvodljive bez masovnih zločina“, kazala je Hartmann u razgovoru za BNN.BA.
Suština je zločinačke, kriminalne politike označiti kao takve kako bi se jasno stavilo do znanja šta se ne smije raditi, te kako bi najviša instanca pravednosti, Haški tribunal, opravdao suštinu svoga postojanja.
„Možda ne možete riješiti pitanje mržnje ili osvete ličnih odnosa među ljudima, ali zato možete zločinačke politike obilježiti kao takve, označiti da to ne ostane nekažnjeno i da se ne može prihvatiti da jedna država ili organizirana grupa daje novac, obuku, oružje, te da pranjem mozga dovede do toga da ljudi masovno učestvuju u jedan kriminalni projekat i postanu sami počinitelji zločina.
Zločin protiv čovječnosti i genocid, za što u Haškom tribunalu postoje dokazi, kada je u pitanju Bosna, stvar je zločinačke politike, ne slučajnost“, kazala je u intervjuu za BNN.BA Florence Harmann.
I pored dokaza koji postoje, presude za pojedine zločince nisu se dogodile.
Rat nije sam od sebe buknuo, niti se mržnja svorila sama od sebe. Za sve je postojao sistem i to se znalo.
Nažalost, presude nije bilo, oficiri Miloševićevog režima nisu osuđeni i Harmann nema odgovor zašto se to dogodilo.
„Cijela situacija u Bosni bila je organizirana i pripremljena. Inače, ne bi se sve desilo na ovaj način. Nije rat sam od sebe bukno, niti se mržnja sama pojavila.
Sve je bio oranizirani sistem. Te presude nije bilo, nažalost. Zašto nije?
- Ja, nažalost, nemam odgovor na to. Poslije toga svi oficiri iz Miloševićeva režima su oslobođeni. Kako možete osloboditi, Stanišća i Simatovića?
Poslije je traženo da se ponovi njihovo suđenje, ali to se odugovlači, što se nikako ne smije.
Nije to sud u UN-u, u smislu da je nekome pripada nešto, to je sud za čovječnost, pripada nama, oni imaju dužnost i obavezu da polažu račune pred ljudima, pred građanima cijelog svijeta“, kazala je Hartman osvrćući se na presude Haškog tribunala u slučaju BiH i ratnih dešavanja u peridou1992-1995.
Sada imamo situaciju da jedni striktno poriču, drugi ne poriču. Javnost je zbunjena jer Haški tribunal nije ispunio svoje obaveze.
„Imate cijelo društvo koje je krilimanlno. Bez obzira što na presudama ima taj pečat ICTY (International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia), ne može se prihvatiti oslobađajuća presuda.
Jedino ako kreirate režim koji je luđački.
Danas u Pijedoru imate ljude koji poriču, a juče su i u Banjoj Luci poricali zločin. Kako sada javnost da se snađe u svemu tome? Presude koje su se desile ne možemo uzeti kao oslobađanje.
Naš sud je izdat. I zato danas u Bosni ima više poricanja, pa čaki i onoga institucionalnog, nego što je bilo ranije. Žrtve i pravednici su trebali da budu u centru društva.
Suprotno tome, ljudi koji su za poštenje i za rješavanje problema na miran način, obilježeni su kao problematični, a ovi koji negiraju i koji ne poštuju zakon, oni imaju riječ“, ističe Hartmann za BNN.BA.
U Bosni i Hercegovini danas postoji crvena linija, što političari koriste, te politiku negiranja ili poricanja zločina i dalje propagiraju.
„Političari danas dozvoljavaju poricanje, jer znaju da postoji crvena linija. Oni vide da mogu i dalje dozvoljavati stvari koje nisu dozvoljene.
Prošlost u Bosni nije prošlost, jer nije prihvaćena činjenica. U tome je zakazao Haški tribunal i Europa.
Najveće vrijednosti koje su se trebale graditi su nestale. Sada se bavimo ekonomijom kao jedinom stvari koja je bitna.
Ubice znaju da je bilo ubijanja, jer oni su to počinili, ali djeca su toliko poricanja čuli da oni ne vjeruju“, ističe Harmann.
U 20. stoljeću dosegnut je vrhunac masovnih zločina. Haški tribunal trebao je pronaći krivce i označiti zločinačke politike kao takve.
Nažalost, to se nije dogodilo. Tragajući za pravdom Harmann je odlučila pisati o onome što se dešava.
No, istina često zna nositi teško breme.
„Šta smo dobili u 21. stoljeću? Ukinuli su nam pravdu i sada je sve politika.
Diskriminatorna pravda ne može biti ona kredibilna i to se mora mijenjati.
Nemojte misliti da nema niko ko to ne želi u sudu. Ali, dešavaju se stvari koje zabrinjavaju. Jedan sudija pisao je privatno svojim prijateljima o tome šta se dešava u Haagu.
Nakon toga služba mu uspjeva naći mail koji su proslijeđeni trash medijima u Danskoj i on biva kažnjen.
Nakon toga isti sudija postavlja pitanje: 'Ako postoje sumnje da je politika ušla u sudnicu, ne treba li to istražiti?'.
Ali, ne, istražni postupak se nije desio, iako se radi o istini, što se moglo vidjeti i po presudama.
Taj sudija je kažnjen, a nagrađen je čovjek kojem se u ruke daje mehanizam uz pomoću kojeg treba završiti posao u slučaju Ruande i bivše Jugoslavije. Sud ne može biti politički alat i to je problem", zaključuje Hartmann.
Piše: Aldina Rovčanin/BNN.BA
Nema komentara:
Objavi komentar