Nakon samoubistva 14-godišnjaka Zašto Mahiru nisam smio pogledati u oči!

Obično kada idem u kupovinu prolazim putem s bočne strane stambenog bloka u kojem živim i kroz haustor/prolaz izlazim na glavni dio kvartovskog trotoara. Upravo po silasku niz stepenice, na jednom od stubova, sredinom decembra prošle godine zalijepljena je osmrtnica 14- godišnjeg dječaka po imenu Mahir Rakovac. Svi mi, odrasli, svašta smo se nagledali od aprila 1992. godine do danas, pročitali mnoštvo stravičnih ispovijesti, a sam sam, po prirodi posla, napisao na desetine priča o ljudima koji su pretrpjeli torture teško zamislive normalnom ljudskom mozgu ili su u jednom času ostali bez kompletnih porodica. Upravo zbog toga, krajičkom oka, gledao sam u osmrtnicu i na njoj glavu prelijepog dječaka. Nisam smio da mu pogledam u oči! Korak po korak Čuo sam, naravno, da se u Sarajevu dan-dva prije nego što ću se suočiti sa osmrtnicom u smrt bacio 14- godišnji dječak. Nakon prvog susreta s osmrtnicom, po povratku kući, shvatio sam da je to Mahir Rakovac, saznat ću kasnije, i moj sugrađanin. Prolazili su dani, a svaki put kada bih prolazio kroz haustor i izlazio na trotoar susretao bih se sa njegovom osmrtnicom. U oči mu nisam smio pogledati! Pred Novu godinu, ja ću napisati njegov otac, uvaženi profesor Dubravko, počeo je otkrivati, korak po korak, tragičnu Mahirovu sudbinu. Svoju roditeljsku bol sa svima nama podijelila je i Mahirova majka Alisa... Prolazili su dani, došla je i Nova godina, osmrtnica Mahira Rakovca bila je na istom mjestu. Opet kada bih prošao, primjetio bih je, ali Mahiru u oči nisam smio pogledati. Od jučer Mahirove osmrtnice, ali i osmrtnica još trojice starijih komšija koji su u međuvremenu preminuli, nema na stubu stambenog bloka u kojem živim. Prošlo je dvadesetak dana, logično doći će nove obavijesti o smrti, jer je to filozofija života. Ali, osmrtnica Mahira Rakovca, njegova prelijepa glave i oči u koje nisam smio pogledati, nije i nikada neće biti obična. Njegova osmrtnica sve nas, koji smo ili ćemo biti roditelji, mora podsjećati na sistematično zlostavljanje dječaka koje je za posljedicu imalo skok u smrt. Sat vremena prije nego ću ovo napisati, pronašao sam fotografiju rahmetli Mahira i pogledao mu u oči. U prelijepe oči, prelijepog dječaka, koji u rukama drži gitaru... Gledam u svoje troje djece, zažmirim, opet otvorim oči, ali opet vidim Mahira. Tuga! Znam da mu nisam mogao pomoći, nisam znao za njegovu bol i patnju, ali istinski suosjećam sa njegovim roditeljima, koji su odlučno progovorili o onom o čemu se uglavnom šuti i što se kvalificira kao “dječja posla”. “Najteža je nepravda čekati pravdu”, rekla mi je dan ranije Hatidža Mehmedović, majka koja je u srebreničkom genocidu ostala bez porodice. Dok čekamo pravdu za Mahira, pitamo li se čije je dijete sljedeće? Josip Broz Tito je svojevremeno rekao: “Zemlja koja ima ovakvu omladinu ne treba se brinuti za svoju budućnost”. Kakvu omladinu imamo danas? Ovakvu koja je nanijela neopisivu bol nedužnom Mahiru i zbog koje on više nije sa nama? Prethodnih godina izvještavao sam o grubijanima u školskim klupama, djeci visokopozicioniranih roditelja koja su mlavila svoje školske drugare i, naravno, prolazila nekažnjeno. Gotovo bez ukora. Nedavno su učenice mlatile školsku drugaricu i sve to snimale mobitelom. Isključene su, bolje rečeno prebačene u drugu školu, ali se na greškama, očito, nije naučilo. U svakom gradu, maltene u svakoj školi, postoji, siguran sam, jedan Mahir. Dječak ili djevojčica koji su žrtve kontinuiranih maltretiranja. O tome se uglavnom šuti ili zataškava, sve dok se ne dogodi Mahir. Rade nekažnjeno Kako danas uopće dijete poslati u školu ako ono taj put može platiti glavom. Prva prijetnja djeci su bezobrazni idioti za volanima bijesnih četverotočkaša koji u jasno označenim školskim zonama jure kao na reli utrkama. Nekažnjeno! Ili kako uopće dijete poslati u školu kada je samo desetak metara od školskog dvorišta otvorena kladionica, a pored nje se okupljaju sumnjivi likovi koji konzumiraju alkohol ili čak dilaju drogu. Nekažnjeno! Ili kako uopće dijete poslati u školu ako učitelj/ica (čast izuzecima) zbog male plate i nekih ličnih nezadovoljstava više vremena provodi na društvenim mrežama nego u razgovoru sa učenicima. Ili, dok se učitelj/ica (opet čast izuzecima) raspituje već u prvom razredu o zaposlenju roditelja i njihovoj finansijskoj moći. Naravno rade to i direktor/ice. Nekažnjeno! Sve dok je tako, dok šutimo, pravdu za Mahira, plašim se, nećemo dočekati. Mahir nas je, međutim, obavezao da o tim pojavama napokon jasno i glasno progovorimo. Nažalost njega nema, njegov mladi život ugašen je i prije početka, ali... Pravda za Mahira naša je obaveza ako želimo djeci i generacijama koje dolaze sretniju, neću reći svjetliju, budućnost. Večeras kada sam mu napokon pogledao u oči znam da mi je to dužnost i obaveza. Pravda! Pogledajte njegove prelijepe oči!         Piše: Edin SKOKIĆ