BOŠNJACI SELA TURAN KOYU KOD BURSE NE ZABORAVLJAJU BOSNU

Od turskog grada Burse na udaljenosti od 25 kilometara uzdiže se valovita visoravan poput onih naših krajiških predjela između Bihaća i Cazina. Na vrhu te visoravni ugnijezdilo se selo Turan Koyu. U središtu je džamija, čija prelijepa munara dominira selom, preko puta džamije seoska kahvana. Od nje račvaju četiri puta, čijom se dužinom s obje strane nižu kuće. Neke su niske, bez fasade, neke bez krova, neke luksuznijeg izgleda. Na kraju sokaka nadovezuju se prostrane livade, na njima pogdjekoja krava, zatim veći objekti. Fabrike i radionice.

– Moj dedo i nana su se ovdje doselili prije 120 godina. Kada su stigli u Tursku, sedam godina su hodali od mjesta do mjesta. Tek kada su ovdje došli, odlučili su da se tu nastane jer ih ovo mjesto podsjećalo na bosansku krajinu, kazuje Nijaz Bošnjak. Nijaz je živahnog pogleda, veoma govorljiv, vitalnog izgleda mada mu je osamdeseta godina. Dobro govori bosanski, mada su njegovi roditelji rođeni ovdje. Supruga Sabaheta razumije bosanski. “Sve razumim, ali ne znam lipo govorit, kaže Sabaheta. I njegovi sinovi Ahmed, Bulent i Omer i kćerka Fatma znaju bosanski. Unučad ne znaju

Sve dok u selu nije počela raditi škola, niko nije znao turski jezik, kaže Nijaz.
Da li učenici u školi uče bosanski jezik, pitamo Nijaza, a i još nekolicinu dokonih u kahvani.
– Jok, sve je na turskom, odgovaraju.
– A da li je neko od vas boravio u Bosni?
– Samo Sado.
Sado, sada Sadetin Kutlu, ranije Šahbaz, tako su se prezivali njegovi preci u Bosni, sjeća se kazivanja njegovih starijih. Sado je zanesen razgovorom s Mensur ef. Pašalićem. Prisjećaju se dana kada je Sado usred agresije na BiH došao u predjele srednje Bosne da pomogne. On i još jedan njegov drug. Sado se iz Bosne vratio u Turan. Njegov drug nije.
Sado ima dvadeset krava. Od toga živi. “Imam kalabaluk hajvana”, objašnjava nam Sado

Njegova sestra Ramiza kada je saznala da su u posjetu njihovom selu došli Bošnjaci iz BiH, došla je do samog ugla kahvane, valjda se ustručavajući da priđe bliže, stalno je rukama mahala, nestrpljivo čekajući da joj neko priđe i otpočne razgovor. Kada smo se nas nekolicina približili, odmah je zamolila da pođemo njenoj kući da nam pokaže gdje stanuje.

Avlija je kaldrmisana, kamen blista od čistoće, svaki kutak je zasađen cvijećem i ružama.
– Imam tri snahe. Sve tri su Turkinje. Ne razumu bosanski. Meni dobro. Kada me naljute, ja im svašta nakamaram, a one ništa ne razumu, kaže Ramiza. Jedan Ramizin sin je kahvedžija, dvojica rade u fabrici zavjesa. Suprug Izet nije najboljeg zdravlja, pa nam se nije mogao pridružiti.

Ramiza ni njen muž Izet nikada nisu bili u Bosni.
– Navik o tome razmišljam. Bosnu sam viđela samo na televizoru. Jednom sam sanjala, ko putujem u Bosnu, kazuje Ramiza. Njen bratić Agaj oženio se Bosankom i sada živi u Bosni i Hercegovini. Ramiza ne zna gdje, u kojem gradu. Samo zna da nešto predaje u školi.

Ramiza je dva puta obavila hadž. Djeluje smireno, zadovoljno, s blagim osmijehom. Kao što i danas možemo sresti naše starije žene u selima. U avliju ulazi njena komšinica Hajrija. Poziva nas u kuću nje i njenog muža. Kuća Hajrije i njenog muža Raifa Zec je ustvari vikend kuća i jedna od najboljih u selu. U nju, kako kaže, samo “heftesun” (vikendom) dolaze da se odmore. Njihova porodica je dobrostojeća. Žive u Bursi. Avlija je u bosanskom stilu. I voćke nazivaju bosanska šljiva, bosanska kruška, bosanska jabuka… Prepoznajem jeribasmu. Okitila se plodovima. Dobro je ponijela, tako ovdje kažu, kao što i dan danas stariji u Bosni govore.

Za tili čas na stolovima se nađe izlomljena prava bosanska pogača, sir, marmelada, sokovi… Sve što se zadesilo u kući, sada je bilo na stolovima pred musafirima. Čak i pita

U dvorišu oko nas okuplja se sve više radoznalih seljana. Među njima je i Behar (Behara), devetnaestogodišnja djevojka. Ne razumije bosanski. Majka joj je Turkinja. Behar i likom više liči na Turkinju nego na Bosanku.

Sve do nedavno u ovom selu udaje i ženidbe su bile samo između Bošnjaka i Bošnjakinja, sada se momci sve više žene Turkinjama. Kažu da nema dovoljno “naših.”

Behar, bratična Hajrijina je hafiza i podučava djecu u “mejtefu”. Njen brat Mehmedalija još “iđe” u školu. Dali su mu dedino ime, kaže Hajrija.
-Mi smo ovđe svi akraba (rodbina), dodaje Hajrijina sestra Hatidža.

A ko vam je imam kada je Behar već postala hafiza?
-Imamo imama, zove se Šaban.
Je li Bošnjak,
-Nije. Zove se Šaban Ćaglar.

Džamija u selu je takvog izgleda i lijepe unutrašnje dekoracije, da bi takvu poželjeli i mnogi gradovi. Za nevjerovati da jedno selo ima tako veliku i lijepu džamiju. Pomislili smo da ju je napravila država ili neki donator.

– Ne, ona je sagrađena radom i prilozima mještana, kao i onih koji su odavde rodom, i sada žive “zgodno” (bogato) u drugim mjestima, kazuje nam imam Šaban ef. Ćaglar. Napravljena je sa nepune dvije godine, 1993. i 1994. godine.
Kako se kao imam osjeća u ovom džematu, među Bošnjacima.

Ja se među njima osjećam Bošnjakom i zato sam i prihvatio da ovdje budem imam, kaže Šaban efendija.
Nakon klanjanja podne namaza ispred džamije se okupilo još mještana u želji da se sretnu i popričaju s nama.
– Svi vas lipo razumim, ali ne znam lipo govorit, kaže Sabahet (Sabaheta).
– Mašalla, ima zgodnih insana, jedrih ko i mi, komentarišu međusobno pojedini od njih.

Svi žele da se slikaju sa nama. Mole da još ostanemo, da uđemo u još čiju kuću. Ponudili smo im da nas posjete u Bosni, da budu naši musafiri.
– Samo nam pošaljite “čage” i eto nas, rekoše.
I zbilja, neki od nas, dadoše svoje adrese, brojeve telefona.
Na rastanku, selami i suze.

Kroz prozorska stakla autobusa naši pogledi bili su upravljeni ka ljudima koji ostaju. Njihovi pogledi također su bili usmjereni prema autobusu sve dok nije umakao u daljinu. Bio je to za sve nas iznenadan susret, dirljiv i nezaboravan. Bili smo zahvalni našem vodiču Džemalu Crnkiću, koji je predložio posjetu ovom selu. Džemal je također rodom iz Bosanske krajine. Sudbina ga je, nakon toliko godina, dovela u Bursu gdje studira islamske nauke. Tu je saznao za ljude čije su dede i nane još prije 120 godina iz njegove krajine iselili u Tursku i ovdje se nastanili.

Bosanski jezik u ovom selu znaju pedesetogodišnjaci i stariji od njih. Od mlađih poneko. Jezik čuvaju oni koji se nigdje ne kreću iz sela. Mladi, i iz praktičnih razloga moraju koristiti turski, u komunikacijama s drugim, u školi, na poslu, na radnom mjestu.

Dobro bi došli češći susreti s njima, uspostavljanje odnosa i saradnje sa sredinama i institucijama u sredinama njihovih predaka. Dobro bi im došli i priručnici bosanskog jezika, literatura na bosanskom. Tako bi i mlađe generacije očuvale jezik i sjećanje na svoje pretke u domovini iz koje su se iselili.

Autor: Amir Hodžić