Bio sam ovdje onaj dan kada se podigla iz pepela, otrla i otresla sa sebe prljave tragove svojih palitelja iz devedeset druge; vatrom se igrali i osjećali je na oba svijeta. Bila je isto ovako lijepa i onaj dan kad su je zapalili, možda je samo 1463. bila ljepša.
Kada je ponovo otkrivala svoju ljepotu, nisam imao oči za nju, bile su zauzete mojom djecom i strahom da se u opštoj gužvi ne spotaknu i ne polete sa litice. Sada je tu, stoji mi pred očima, ponosna i ćutljiva, svjesna svoje ljepote, pobjegla je sa zemlje pa se negdje na pola puta do neba zaustavila i stoji, ni dole ni gore.
Na Kušlatu kad pogledaš u noge, vidiš samo njih i jedan mali komadić tla oko njih, podigneš li pogled vidiš da je tvoja veza sa zemljom prekinuta i da si ni na nebu ni na zemlji. Ispod tebe, daleko i duboko teče umanjen, sitan i prizeman život.
Lijepo je makar jednom u životu pogledati u zemlju i život kao ptica, jednom u životu imati krila i biti odriješen od teških bukagija što insana drže za zemlju pripetim.
I taj dan kada su mi oči otimala djeca, poželio sam da sa neba proučim ezan, grleno i grlenije nego ikad, grlenije i od onda kada sam ga učio pred četničkim jurišom, a glave padale pod kuršumima; tada se nisam bojao, sada se eto bojim. Ko je Adil da sa ovog uzvišenog mjesta, sa kratice prema Aršu za nekoliko hiljada koraka, prouči ezan. Da se sve želje kao dječije igračke mogu da kupe, sad bih sebi ispunio želju.
Jednom ću doći sam, samcat i ispuniti svoju želju, obećao sam sebi tog dana.
Dole, duboko ispod nogu gledam dvije divlje planinske rijeke, kako se sudaraju kao dva planinska jarca, lomljenje njihovih rogova i zvuk vozila koja idu putem ne dopire do ptičijeg gnijezda, i on, zvuk, penjanjem uz strmu stijenu se umori, pa se sa njenog zida strmekne u kanjon svom izvoru, ka hladnim vodama ili srebrnoj zmiji po kojoj mile vozila kao bubice raznih boja i veličina. S ove visine kad pogledaš, sve što je čovjek napravio izgleda smiješno i malehno, samo ona nije malehna, ona je potaman i izgleda kao da je nije pravio čovjek, nego je kao gljiva jednog jutra poslije kiše pred suncem otkrila svoje lice. Njena četiri duvara ozidana i okrečena krečom iz njenog kamena, bijele se tamam koliko i njene stijene u koje se smjestila, njen četvorovodni krov je boje sokolovog perja i srebrne mahovine što raste po liticama.
Kada ovakva i slična mjesta ne bi imala i legende, onda bi legende prestale da žive i umrle. Legende i nastanu čim se u njih povjeruje.
Prenosi se legenda, kako je neka pobožna žena hizmetila džamiju na stijeni, imala je dvoje male djece koje bi svaki put povela sa sobom.
Jedne prilike dok je klanjala jedan dva rekjata tehijetul-mesdžid namaza, njeno dvoje djece se igralo ispred ulaza u džamiju, dok je stajala na kijamu, jasno je čula vrisak svoje djece, kako se udaljava ponirući u duboki kanjon. Nije prekinula namaz. Znala je, ako joj se nije pričinilo, onda je za njenu djecu kasno. Klanjala je predajući svoje misli i strah za svoju djecu Uzvišenom Bogu.
Kad je završila namaz i predala selam, sva preplašena, izašla je pred džamiju. Ispred džamije djece više nije bilo. Očajna, zovnula ih je glasom nagevši se sa stijene, kao kad ptica ptiće ispale iz gnijezda zove; odgovora nije bilo. Kao bez duše, sudarajući se sa granama drveća i spotičući na oštro kamenje strčala je u kanjon. Pod visokom kušlatskom stijenom, pod kojom su se lomile dvije studene planinske vode, njeno dvoje djece, njena dva ptića bezbrižno su se igrali.
Sljedeće noći usnila je kako njenu djecu niz visoke litice snose meleci, strepeći hoće li ona pustiti ruke i prekinuti namaz, tada bi i oni, meleci, duhovna i nevidljiva bića, da je ona prekinula namaz i pustila ruke nizase, morali da puste ruke na kojima su nosili njezinu djecu.
Ja sam taj dan više od žene iz ove legende brinuo o svojoj djeci, i nisam se mogao predati duhovnosti mjesta, ali u meni se baš tada javila želja, da sa te litice proučim ezan.
Ideja da proučim ezan sa kušlatske stijene nekako mi se usadila u srce i rasla u njemu gušeći me.
U posljednjem ratu u kojem sam bio sasvim običan bosanski vojnik, često sam učio ezan na linijama fronta, često i u samom jeku borbe. Dok oružja siju smrt, ja sam učio ezan koliko me grlo nosi, kao da na ovom svijetu postojim samo ja i da jedino pozivom na molitvu mogu da oživim svijet koji je umro.
Znao sam i to da ezan unosi strah među naše neprijatelje i učvršćuje srca mojih saboraca. Tada je moja puška bila mirna, ćutala je bespotrebna, položena svojim licem na zemlju i ona je tada činila sedždu, a one što urliču ko bjesni kurjaci, hrokću i proizvode neljudske zvukove, ubijao je poziv na molitvu, mir i skrušenost pred Gospodarem svega stvorenoga, bolje od nje. I ona kao da je to znala, a ko zna čija je majstorska ruka je pravila, kao da i sama ima dušu, nakon ezana nije pucala, pjevala je, ubijala je pjevanjem, baš tako svojim sam je ušima slušao. Samo bih rekao „Bismillah“ i ona bi zapjevala melodičnu ariju u derviškom ritmu „La i llahe ilellah…“ , oni što rokću i arlauču padali su i sumanuto bježali nazad, svojim sam očima gledao, ne pričam legende.
Ponekad bih se penjao na visoko drvo kao na minaret da učim ezan, čvrsto sam vjerovao da me Uzvišeni štiti od kiše metaka, sve dok učim ezan, i zaista me nikada ni jedan kuršum nije ni krznuo.
Prilika za obilazak džamije ukazala mi se ponovo nekoliko mjeseci nakon mog prvog dolaska. Čuo sam da će biti klanjana džuma i to nisam mogao propustiti.
Ramazan je, pozvao sam nekoliko prijatelja za koje sam znao da će se radovati pozivu da džumu klanjamo na Kušlatu.
Pješke preko Ćaradina, kozijom stazom, mala kolona je napredovala prema samom vrhu. U jednom momentu smo izašli na pravo malo raskršće puteljaka i staza, jedan put bio je dovoljno širok da bi i vozilo moglo ići, popločan je krupnim kamenjem i prolazi sa sjeverne strane stijene ne vidjevši džamiju i gubeći se u šumi u pravcu Hrnčić planine. Kažu da je to stari karavanski put, od njega do džamije očima nema ni pedeset metara, ne vide je, nogama ima puno više, ali je one sa ovog mjesta mogu da dosegnu.
Tu na strani stijene okrenute sjeverozapadu, na šumskom proplanku je mezarje sa malim kratkim nišanima klesanim od zelenog majdanskog kamena od kojeg je pravljena i Musa-pašina džamija u Kasabi. Između njih u mlakom hladu bosanske šume čvrstim snom spavaju njeni blagi sinovi i ljuti vojnici koji su živote položili braneći jedna od vrata zemlje bosanske i nebesko gnijezdo u kojem se beš-vakat klanjao. Poželih da mi ovdje na pola puta između zemlje i neba u ovoj mehkoj tišini mezar bude, neka mi na malom zelenom nišanu sitnom jazijom piše samo, godina, Adil, Allahov rob, sin i vojnik bosanski.
Ovdje leže moja braća po oružju samo iz drugih davnih vremena. Eh da sam bio sa vama u toj borbi, čast bi mi bila ležati među vama, eh da ste vi bili sa mnom na Žlijepcu, Veljoj glavi, Majevici, Varešu i Sanskom Mostu, da ste vi sa mnom bili moje bi srce bilo veće od svake planine bosanske.
Na jednom nišanu jasno je ispisana godina arapskim brojevima 1234. po hidžri, dopisah mislima svoje ime na mali zeleni nišan. Ne leže svi veliki ljudi ispod velikog kamena, nekada su najveći svoju busiju zauzeli iza ovih skromnih i malehnih nišana od zelenog bosanskog kamena, što su ga njene rijeke Jadar, Drinjača i Zelenika bojadisali bojom algi pa sad svjetle ko smaragdi.
Pouzdano se zna da na ovom proplanku leže vojnici; naseljenih mjesta nema u blizini, a i svako to naseljeno mjesto ima svoja lokalna mezarja, koja su možda i starija od ovog. Nad mezarjem, sa druge strane sedla od stijene vrijedan je Bošnjak kroz ljute stijene proburgijao živu vodu, napravio prelijep šadrvan sa nekoliko pipa i poredao klupe. Dole još malo niže podvukao je neimar pod stijenu dvije ćenife, koje su svoju intimu sakrile olistalim žbunovima. Ovdje kao da baš ništa nije pravio vrijedni Bošnjanin, što voli harmoniju, sklad i gradnju, a ne haje rušitelje i sile destrukcije, kao da je sve do zadnjeg detalja, stvoreno zajedno u istom onom trenu kada je stvoren cijeli ovaj dunjaluk.
Put krivuda lijevo – desno, praktično se omotava oko same stijene. Na uskoj stazi uklesane stepenice u stijenu, na mjestima popločane krupnim pločama koje su ljudska stopala uglačala. Zub vremena sve je pomalo nagrizao, stepenice se na mjestima gube utonule i propale u stoljetni humus.
Neveliki plato, ništa veći od džamija na njemu, nudi veličanstven pogled na svih šest strana. Da, da, upravo na svih šest strana; ovdje, osim četiri strane svijeta, ima i strana dole u dubinu i strana gore u visinu. Stojim u sigurnosti ogromnog Božijeg plovila na kojem ima i džamija i ne usuđujem se gledati dole pred noge, vrtoglava mi se.
Ima nas pedesetak, zaključujem onako bez brojanja, efendija uči Ja-sin prije džume. Na njegovim plećima se ljulja težak povratnički teret, snaga mu je vjera, a oružje knjiga. Da nas je više takvih, pomislih.
Za oko mi zapadaju bosanski ćilimi sa detaljima iz zaboravljenog djetinjstva, prostrti po drvenom podu, te dva drvena ogromna stuba istesana sikirom podupiru terasu u samoj unutrašnjosti na kojoj se isto tako nalazi prostor za namaz. Terasa je takođe drvena i ručno rađena, svaki detalj istesan je oštrom bradvinkom.
Preljepi mihrab krase dvije bakarne levhe, na kojim su utisnuta sa desne strane ime Allah na arapskom jeziku, a sa lijeve strane ime poslanika Muhammeda, mir neka je s njim i njegovim, i majstor kujundžija potrudio se da do detalja sve izgleda prekrasno.
U desnom kutu prostorije drvena minbera, isto tako ručno izrađena, dok su drveni prozori na objektu rađeni mašinom i to je jedini detalj u džamiji koji je bez sumnje urađen mašinom.
– Ima li neko da nam ezan prouči? – upita Mustafa-efendija prisutne džematlije.
Šutio sam zatečen neočekivanom prilikom, jezik zavezan u čvor, odvezah ga mlataranjem rukama, koje hodža primjeti i reče: „Allah te nagradio, bujrum.“
Izletjeh iz džamije sa strahom da mi neko ne ujagmi ostvarenje sna.
O Ti Koji želje ispunjavaš, hvala Ti.
Namjestim se na litici, okrenut prema Zapadu, i dolini kuda su gmizala auta bez zvuka i bez šuma tekla moćna rijeka Drinjača sudarajući se pod mojim nogama sa Jadrom i onda u divljem zagrljaju prevrćući se kao dva divlja hrvača smirivali se u zelenoj Drini.
Podigoh desnu ruku zaklanjajući uho, da postignem što jači glas.
– Allahu Ekber! Allahu Ekber! Iz petnih žila podviknem i moj se glas prolomi dolinom odbijajući se od okolnih brda. Zastanem i sačekam da mi kušlatske stijene odgovore ehom Alahu Ekber!. U meni se nešto prelomi,prvi put sam plakao i učio ezan.
Ponovo sam zaučio iz sve snage pomalo tuđim glasom.
– Allahu Ekber! Allahu Ekber (Allah je Najveći) sad dosta smirenije, kroz oči pune suza na korak do mene, sa lijeve strane stajao je čovjek, ništa čudno da svojim izgledom makar malo podsjeća na ovovremenskog džematliju.
Strah natjera mozak da reaguje, sa stotinu pitanja bez odgovora pretvarajući ih sve zajedno u košmar. Pomišljam da prestanem sa ezanom. Učio si ga bolan pred metkom, glave su padale, a ti učio, ne brukaj se sad pa makar to bio tvoj zadnji poziv na molitvu koju nećeš obaviti.
Osmotrim ga bolje,vidim prijateljsko i smireno lice vojnika, sa urednom crnom bradom kao kod derviša. Na glavi bjeli turban, uredno smotan u obliku slova Ve, dok je iza leđa visio kraj dug pola metra.
Bijelu košulju sa dubokim dekolteom prekriva crveno džube, slično onom koje danas nose naši imami te pada u visini koljena. Umjesto pantalona su zelene čakšire, koje drži crveni pojas omotan nekoliko puta oko struka, a za njim zadjevena stara kubura sa lijeve strane, dok desnu stranu krasi zadjeveni duži mač, polulučan, u obliku srpa sa produženom oštricom. Oštrica mača je ubačena u kožne korice. Na nogama obuća, u obliku starih kožnih opanaka, sa blagim produžetkom uz nogu, liče na plitke vojničke čizme.
Pomislih da mi se to samo priviđa, pa ponovo podviknem, Ešhedu en Laillahe illalah, Ešhedu en Laillahe illalah (Vjerujem i očitujem da je samo Alah Bog).
On je i dalje stajao pored mene, kao da me čuva ili čeka da zavrčim sa ezanom da bi mi rekao ili uradio ono što je naumio.
– Jesi li to ti Hamza- Baba? I ja sam, slab i nejak branio Bosnu, ne junački kao ti, ali branio sam je srcem. I ja sam tvoj derviš Šejhu moj.
– Jesi li to ti Evli-Čelibi? I ja volim knjigu i pisanje, i ja pišem, ne kao ti, ali i ja pišem i na taj način branim od crne kuge zaborava Bosnu i sve nas u njoj.
– Jesam li nekom od vas nesmotreno uzeo pravo da vi sa ove stjene izgovorite ima Milostivog? Pitao sam ih srcem, moj glas je pripadao uzvišenom pozivu na molitvu.
Sada sam ga bolje pogledao, u plave oči boje neba. Ništa nije rekao, nije ni morao, njegove su oči sve rekle.
U vrhu plavih očiju svjetlucale su suze, iste mu oči kao moje
Ešhedu ene Muhammeden resulallah, Ešhedu ene Muhammeden resulalah ( Vjerujem i očitujem da je Muhammed, Alejhi-s-selam, Allahov rob i Allahov poslanik)
Imao sam osjećaj kao da mi nešto pokazuje i ja se nehotično okrenu u pravcu njegova pogleda.
Tamo nije bilo džamije, jasno sam vidio grupu njemu sličnih vojnika, kako neumorno oštrim sikirama i tešu japiju za tamam ozidanu džamiju.
– Allahu Ekber! Allahu Ekber!
Radoznalost je moja jača strana, i ona me radoznalost ponovo natjera da pogledom potražim vojnike koji neumorno rade, ponovo su tu sjeku i tešu, a ja se pitam gde je nestala džamija, iz koje sam zakoračio na stijenu da ezan proučim.
Svud okolo su izdignuti veliki kameni zidovi, koji nisu bili tu. Pitao sam se da li sam na neki način dospio u vreme kad su vojnici prvi put izgradili džamiju. Ali kako je to moguće? Iznova sam sebi postavljao pitanja.
Potražih pogledom vojnika, koji stoji od mene na samo nekoliko koraka i pogledi nam se sretoše, imao sam osjećaj da mi očima reče: „Zovi na namaz.“
Koga bih zvao na namaz, kad su svi oni koji su htjeli doći već došli, i maloprije su bili u džamiji.
– Hajje ales-salah! Hajje ales-salah! (Dođite na namaz!)
Onog momenta kad sam to shvatio, ponovo podviknem nekako radosnije.
– Hajje alel-felah! Hajje alel-felah! (Dođite na spas!)
– Allahu Ekber, Allahu Ekber
Već sam počeo da žalim što je kraj, kad sam izustio poslednje rječi.
– Laillahe illalah (Nema boga, osim Allaha)
Pogledah u mog čuvara koji mi se blago nakloni stavljajući svoju desnu ruku na srce, onako kako to rade derviši, te nestade, opet je tu bila džamija i vrijeme u kojem sam bio prije no što sam započeo učiti ezan.
Griješio sam i zapinjao dok sam mujezinio za džumu namaz,
– Šta mu je? – pitali su se svi osim mene.
Na povratku stadosmo pored mezarja, učili smo fatihe, ja i moji jarani.
Ja znam stanovnike ovih kaburova, vidio sam ih, bili su sa nama na džumi. Da li da i njima kažem, upitah se.
– Ovdje od petka do petka klanjaju dženetske ptice. Hoćemo li mi makar petkom? – upitah njih trojicu.
Autor: Azir Šabić
Nema komentara:
Objavi komentar