Gledalac isprozivao Sašu Matića zašto nosi sat, a njegov odgovor je raspametio sve!

U posljednjoj emisiji AmiG Showa, Ognjen Amidžić je ugostio Radu Manojlović i Sašu Matića. Tokom rublike Bitter twitter, Amidžić je pročitao uvredljivu poruku jednog gledalaca koja je bila upućena Saši Matiću.

“Ako Saša Matić može da nosi sat u spotu, onda ja mogu da nosim brus po gajbi”,napisao je ovaj tviteraš.

Matić ga je zatim vrlo kulturno i efektno spustio odgovorivši mu da on nosi sat i u spotu, ali i van njega. Potom je dodirnuo sat i rekao tačno vrijeme, piše tracara.com.

Kako je sve izgledalo, možete da pogledate u videu:

ŠOKANTNO! OVAJ DJEČAK JE POSTAO OTAC: 13-godišnjak i njegova djevojka postali su roditelji!

Dječak Alfi koji ima 13 godina, ali djeluje kao da ima 8, postao je otac kada je njegova djevojka Šantel Stedmen rodila Mejsi Roksen. On je rekao kako su on i Šantel (15) odlučili da ona ne ode na abortus kada su otkrili da je u drugom stanju. Ovaj stidljiv dječak, čiji glas još nije ni mutirao, rekao je:

``Mislio sam da bi bilo dobro da imamo bebu. Nisam razmišljao o tome kako ćemo sve priuštiti. Ja baš i ne dobijam džeparac, ponekada mi tata da 10 funti.``

Alfi, koji je visok samo 1,20m, dodao je:

``Kada je moja mama saznala, mislio sam da ću biti u nevolji. Htjeli smo da imamo bebu, ali smo se brinuli kako će ljudi da reaguju. Nisam znao kako je to biti otac. Biću dobar jer mi je stalo.``

Alfijeva priča, podigla je veliku prašinu, a čak se i oglasio Dejvid Kameron riječima:

``Kada sam vidio ove slike jutros, pomislio sam kako je zabrinjavajuće da danas u Britaniji djeca imaju djecu. Nadam se samo da će ova djeca postati odgovorni roditelji, ali istina je da je roditeljstvo posljednja stvar na koju oni u tim godinama treba da misle.``

Alfijev otac Denis rekao je kako dječak ne shvata u potpunosti ozbiljnost ove situacije - ali djeluje očajno posvećen tome da bude odgovoran otac.

On je htio da bude prvi koji će držati Mejsi kada se rodila. Nježno je ljubio i dao joj flašicu. Denis je dodao još i sljedeće:

``Mogao je samo da slegne ramenima i da sjedi kod kuće i igra plejstejšn. Ali je u bolnici cijeli dan.``

Mejsi je začeta kada su Alfi i Šantel - tada je imao 12 godina - imali jednu noć nezaštićenog sek*a. Otkrili su za bebu kada je Šantel bila u 12.nedjelji trudnoće.

Čuvali su tajnu još 6 nedjelja kada je Šantelina majka Peni (38), postala sumnjičava oko njene težine i suočila se sa njom.

Poslije toga, Alfijeva porodica rekla je istinu samo najbližima jer su se plašili da će biti ``demonizovan`` u školi. Šantel je rodila Mejsi u ponedjeljak uveče nakon 5-satnog porođaja. Dan nakon porođaja rekla je za medije:

``Umorna sam poslije porođaja. Bila sam nervozna, ali i uzbuđena.``

Rekla je i kako je otkrila da je trudna kada je otišla kod doktora jer je mnogo bolio stomak.

``Išli smo Alfi i ja. Doktor me je pitao da li sam imala sek*ualne odnose. Rekla sam da jesam i on mi je savjetovao da uradim test na trudnoću. Uradili smo test i bio je pozitivan. Počela sam da plačem i nisam znala šta da radim. Doktor mi je rekao da treba da kažem mami, ali ja sam bila jako uplašena.``

Nastavila je:

``Nismo mislili da nam je potrebna pomoć roditelja. Vi zapravio i ne mislite ništa kada otkrijete da ste trudni. Samo mislite da će vas ubiti roditelji.``

Međutim, Peni je sve otkrila kada je kupila Šantel majicu koja joj je bila uzana.

Mejsi i Šantel sada žive sa Peni, Šantelinim nezaposlenim ocem Stivom i njenih petoro braće u iznajmljenoj kući. Alfi živi preko puta sa majkom, ali većinu vremena provodi sa Šantel i kćerkom.

Njemu je dozvoljeno da prenoći i čak ima školsku uniformu tamo kako bi pravo otišao u školu. Alfijev tata koji ne živi sa njima vjeruje da je njegov sin ipak uplašen.

"Svi mu govore neke stvari i to se sve vrti u njegovoj glavi. Nije mu se sve sleglo. Nema predstavu šta znači beba i ne može da objasni kako se osjeća. Sve što on zna je da će mama i tata pomoći. Kada pomenete novac, njegov pogled skrene u stranu. Nemaju pojma šta ih sve čeka."

Nešto mi u ovoj našoj situaciji nije u redu Ponovo, ili još uvijek, šapćemo!

Ima ona bezvremena ali i bezvezna stara priča o nekom caru koji je riznicu svoje carevine punio nametanjem nameta i njihovim otimanjem od svojih podanika. Bilo je to u mračnom Srednjem vijeku. Svaki put kad bi se sakupljači nameta vratili, pitao bi kako reagira narod. Sakupljači nameta - vjerovatno, među najomraženijim kategorijama ljudi koji su ikada živjeli - najčešće bi odgovarali da se narod protivi, galami, viče, buni se, plaču... Car bi redovno i uredno saslušao svoje najvjernije podanike i zaključio: dobro je; podiži namete. 

Potvore i zlotvori 

Ponavljao se taj ciklus vikanja i plakanja i posljedičnog podizanja nameta godinama, sve dok se jednog dana sakupljači nisu vratili sa neočekivanim odgovorom. Na pitanje kako reagira narod, sakupljači su odgovorili: "Šute!" "Šta?" upita car. "Šute", rekoše. "Spuštaj namete odmah!" 

Ali, ovdje nije riječ ni o nametima ni o porezima. Nameti/porezi su univerzalni simbol iživljavanja vladara nad svojim podanicima, država nad svojim stanovnicima te su zato praktična metafora. Istovremeno, nameti/porezi moraju se davati i plaćati; među ostalim, recimo da je to izvjestan vid patriotskog djelovanja i domoljublja. Nadalje, nema države koja ne ubire poreze (i akcize) - doduše najveće na najluksuzniju robu, jahte i avione, najmanje na osnovne životne potrebe - ali recimo, da je to u redu. Nema države čiji se poreznici ne ponašaju kao srednjovjekovni sakupljači nameta, nema savremenog poreznika koji se po ljudskosti i osjećajnosti razlikuje od svoga srednjovjekovnog kolege, a i među njima je malo onih koji su spremni "s medom raditi, a meda ne lizati" te je i to u redu. 

Nešto drugo mi u cijeloj ovoj našoj situaciji nije u redu. Naime, ljudi gunđaju, žene plaču, zapomažu, kukaju, narodi lažu, viču i galame, nacije arlauču i prijete, države se mobiliziraju i napadaju. A mi? Mi šapćemo. I sliježemo ramenima. Najčešće samo jednim ramenom jer oba zahtijevaju trud.

Šapćemo fejsbucima, sms-ovima, viberima, nekim drugim chat-ovima; šapćemo (pod) nikovima, (pod) pseudonimima, (pod) lažnim imenima; šapćemo anonimnim komentarima na portalima, na blogovima... Šapćemo po novinama, po televizijama, po radio-emisijama. Sašaptavamo se po ulicama, uglovima, kafićima... Šapćemo ustrajno, pompezno, razmetljivo, sa smiješkom, bez smiješka... šapćemo o istinama, o neistinama, o glasinama, o tračevima, o potvorama, o zlotvorima... 

Šapćemo imena dobrih ljudi, prijatelja i o njihovim djelima, šapćemo imena loših ljudi, neprijatelja i o njihovim nedjelima. Predano i pouzdano šapćemo o besmislicama, o besposlicama, o pametnim stvarima, o budalaštinama, o onome što se mora šaptati i o onome o čemu se nipošto ne smije šaptati! Šapćemo kad dobijemo posao i kad izgubimo posao, kad se razbolimo i kad se izliječimo; šapćemo o dobru, o zlu, o vjeri, o nevjeri, o pronevjeri, šapćemo usnama, tijelima, djelima. Šapćemo iz Zenice, iz Fojnice, iz Mostara i Pazara, iz Belgije i iz Australije... Šapćemo i u zemlji i u dijaspori.

Zašto šapćemo? 

Ako je sloboda, i mir, i demokratija, i naši su na vlasti, ili makar u opoziciji ili koaliciji... zašto šapćemo? I zašto promijenimo temu ili ušutimo kad našem stolu priđe čak i konobar kojemu je to posao? Zašto ponovo - ili, još uvijek!? - neka imena, neka događanja, neke postupke nije dobro ni spomenuti, a kamoli komentirati naglas? I zašto se, ponovo - ili, još uvijek!? - brižno i osvrćemo prije nego što izgovorimo... znaš ti dobro šta? I zašto ponovo - ili, još uvijek!? - "nije sve za telefona"? Ko to tamo i za koga, a protiv koga, sluša, prisluškuje, snima, štagod? Koga ili čega se bojimo pa govorimo tiho, govorimo tako da čuje samo onaj kojemu su riječi namijenjene, govorimo povjerljivo i u uho i samo onom za koga znamo da nas neće izdati!? 

Jesmo li se to vratili ili, pak, nikada nismo ni odmakli od onog vremena koje ja, doduše, ne pamtim ali o kojem se u demokratiji pričalo kao o strašnom, režimskom, jednoumnom ili maloumnom? Jesu li se to nijemci, partizani, neki drugi mrski okupatori vratili? Ili nikada nisu ni otišli nego su se samo presvukli? Zašto, koga i/ili čega se bojimo? Nije li ovo naša vlast? Nisu li u njoj naši predstavnici, i odabranici, i miljenici? Pa... u čemu je problem? Zašto, ponovo - ili, još uvijek!? - šapćemo?

Zato što se bojimo. Nema drugog odgovora. Ne znam čega, ne znam ni zašto, ali se bojimo!

Već duže vrijeme, duže od tri godine, trudim se Bosnu i Hercegovinu smjestiti na dvije kartice teksta, između velikog početnog slova i tačke na kraju posljednje rečenice. Razmišljam o definicijama, makar i opisnim, u koje bi mogla stati savremena Bosna i Hercegovina sa svim njenim specifičnostima i posebnostima, a da pritom, na svaki način izbjegnem postojeće koje su se uvriježile ne samo u jeziku nego i u psihi i intelektu naciona i ostalih, te tako postali okoštali okviri – čak, kriteriji – koje je teško, ako je uopće moguće, na bilo koji način narušiti, a kamoli promijeniti. Naravno da nisam uspio. Ni neuporedivo pametnijim i boljim od mene to nije pošlo za rukom. I pomalo mi je drago zbog toga. Bosna i Hercegovina se i u ovom vremenu pokazuje i dokazuje kao nerješiva enigma. S druge strane, ali u istom kontekstu, Bosanci i Hercegovci su onda enigma unutar enigme, nedokučiva i nerješiva zagonetka dostojna čestitog Gordija.

Obični privid 

Psihologija kaže da je naš um projektiran tako da ono što mu je preteško podnijeti po automatizmu negira i protivi se prihvatanju sklapajući sliku stvarnosti koja je ljepša, prihvatljivija i, na prvi pogled, istinitija od one teške i nevjerovatne. Na prvi pogled zvuči kao lijek za dušu, na drugi kao spas od nervnog sloma ali, ako samo na tren dopustite zdravom razumu da "uzme riječ" postat će jasno da je, ustvari, riječ o običnom prividu, opsjeni i iluziji.

Po svemu sudeći, daleko smo čak i od onog "naroda" iz priče. Mi još nismo počeli ni glasno govoriti, ni vikati, ni galamiti, ni prijetiti, a kamoli šutiti. Stoga, dragi naši vladari, ne znam znate li, ali narod vam šapće, osvrće se prije nego izgovori nešto što se ne smije naglas reći, ne priča svašta telefonom, ne dopisuje se slobodno više ni viberom, a kamoli sms-om. Dakle, ne sekirajte se. Daleko smo - ili, radije, daleko ste - od bilo kakve prijetnje. Slobodno radite šta god ste namislili, kao i dosad... Kakve god i kolike god "akcize" da nam uvedete mi ćemo pušiti i šaptati. 

Autor: Edin Urjan KUKAVICA