Ima ona bezvremena ali i bezvezna stara priča o nekom caru koji je riznicu svoje carevine punio nametanjem nameta i njihovim otimanjem od svojih podanika. Bilo je to u mračnom Srednjem vijeku. Svaki put kad bi se sakupljači nameta vratili, pitao bi kako reagira narod. Sakupljači nameta - vjerovatno, među najomraženijim kategorijama ljudi koji su ikada živjeli - najčešće bi odgovarali da se narod protivi, galami, viče, buni se, plaču... Car bi redovno i uredno saslušao svoje najvjernije podanike i zaključio: dobro je; podiži namete.
Potvore i zlotvori
Ponavljao se taj ciklus vikanja i plakanja i posljedičnog podizanja nameta godinama, sve dok se jednog dana sakupljači nisu vratili sa neočekivanim odgovorom. Na pitanje kako reagira narod, sakupljači su odgovorili: "Šute!" "Šta?" upita car. "Šute", rekoše. "Spuštaj namete odmah!"
Ali, ovdje nije riječ ni o nametima ni o porezima. Nameti/porezi su univerzalni simbol iživljavanja vladara nad svojim podanicima, država nad svojim stanovnicima te su zato praktična metafora. Istovremeno, nameti/porezi moraju se davati i plaćati; među ostalim, recimo da je to izvjestan vid patriotskog djelovanja i domoljublja. Nadalje, nema države koja ne ubire poreze (i akcize) - doduše najveće na najluksuzniju robu, jahte i avione, najmanje na osnovne životne potrebe - ali recimo, da je to u redu. Nema države čiji se poreznici ne ponašaju kao srednjovjekovni sakupljači nameta, nema savremenog poreznika koji se po ljudskosti i osjećajnosti razlikuje od svoga srednjovjekovnog kolege, a i među njima je malo onih koji su spremni "s medom raditi, a meda ne lizati" te je i to u redu.
Nešto drugo mi u cijeloj ovoj našoj situaciji nije u redu. Naime, ljudi gunđaju, žene plaču, zapomažu, kukaju, narodi lažu, viču i galame, nacije arlauču i prijete, države se mobiliziraju i napadaju. A mi? Mi šapćemo. I sliježemo ramenima. Najčešće samo jednim ramenom jer oba zahtijevaju trud.
Šapćemo fejsbucima, sms-ovima, viberima, nekim drugim chat-ovima; šapćemo (pod) nikovima, (pod) pseudonimima, (pod) lažnim imenima; šapćemo anonimnim komentarima na portalima, na blogovima... Šapćemo po novinama, po televizijama, po radio-emisijama. Sašaptavamo se po ulicama, uglovima, kafićima... Šapćemo ustrajno, pompezno, razmetljivo, sa smiješkom, bez smiješka... šapćemo o istinama, o neistinama, o glasinama, o tračevima, o potvorama, o zlotvorima...
Šapćemo imena dobrih ljudi, prijatelja i o njihovim djelima, šapćemo imena loših ljudi, neprijatelja i o njihovim nedjelima. Predano i pouzdano šapćemo o besmislicama, o besposlicama, o pametnim stvarima, o budalaštinama, o onome što se mora šaptati i o onome o čemu se nipošto ne smije šaptati! Šapćemo kad dobijemo posao i kad izgubimo posao, kad se razbolimo i kad se izliječimo; šapćemo o dobru, o zlu, o vjeri, o nevjeri, o pronevjeri, šapćemo usnama, tijelima, djelima. Šapćemo iz Zenice, iz Fojnice, iz Mostara i Pazara, iz Belgije i iz Australije... Šapćemo i u zemlji i u dijaspori.
Zašto šapćemo?
Ako je sloboda, i mir, i demokratija, i naši su na vlasti, ili makar u opoziciji ili koaliciji... zašto šapćemo? I zašto promijenimo temu ili ušutimo kad našem stolu priđe čak i konobar kojemu je to posao? Zašto ponovo - ili, još uvijek!? - neka imena, neka događanja, neke postupke nije dobro ni spomenuti, a kamoli komentirati naglas? I zašto se, ponovo - ili, još uvijek!? - brižno i osvrćemo prije nego što izgovorimo... znaš ti dobro šta? I zašto ponovo - ili, još uvijek!? - "nije sve za telefona"? Ko to tamo i za koga, a protiv koga, sluša, prisluškuje, snima, štagod? Koga ili čega se bojimo pa govorimo tiho, govorimo tako da čuje samo onaj kojemu su riječi namijenjene, govorimo povjerljivo i u uho i samo onom za koga znamo da nas neće izdati!?
Jesmo li se to vratili ili, pak, nikada nismo ni odmakli od onog vremena koje ja, doduše, ne pamtim ali o kojem se u demokratiji pričalo kao o strašnom, režimskom, jednoumnom ili maloumnom? Jesu li se to nijemci, partizani, neki drugi mrski okupatori vratili? Ili nikada nisu ni otišli nego su se samo presvukli? Zašto, koga i/ili čega se bojimo? Nije li ovo naša vlast? Nisu li u njoj naši predstavnici, i odabranici, i miljenici? Pa... u čemu je problem? Zašto, ponovo - ili, još uvijek!? - šapćemo?
Zato što se bojimo. Nema drugog odgovora. Ne znam čega, ne znam ni zašto, ali se bojimo!
Već duže vrijeme, duže od tri godine, trudim se Bosnu i Hercegovinu smjestiti na dvije kartice teksta, između velikog početnog slova i tačke na kraju posljednje rečenice. Razmišljam o definicijama, makar i opisnim, u koje bi mogla stati savremena Bosna i Hercegovina sa svim njenim specifičnostima i posebnostima, a da pritom, na svaki način izbjegnem postojeće koje su se uvriježile ne samo u jeziku nego i u psihi i intelektu naciona i ostalih, te tako postali okoštali okviri – čak, kriteriji – koje je teško, ako je uopće moguće, na bilo koji način narušiti, a kamoli promijeniti. Naravno da nisam uspio. Ni neuporedivo pametnijim i boljim od mene to nije pošlo za rukom. I pomalo mi je drago zbog toga. Bosna i Hercegovina se i u ovom vremenu pokazuje i dokazuje kao nerješiva enigma. S druge strane, ali u istom kontekstu, Bosanci i Hercegovci su onda enigma unutar enigme, nedokučiva i nerješiva zagonetka dostojna čestitog Gordija.
Obični privid
Psihologija kaže da je naš um projektiran tako da ono što mu je preteško podnijeti po automatizmu negira i protivi se prihvatanju sklapajući sliku stvarnosti koja je ljepša, prihvatljivija i, na prvi pogled, istinitija od one teške i nevjerovatne. Na prvi pogled zvuči kao lijek za dušu, na drugi kao spas od nervnog sloma ali, ako samo na tren dopustite zdravom razumu da "uzme riječ" postat će jasno da je, ustvari, riječ o običnom prividu, opsjeni i iluziji.
Po svemu sudeći, daleko smo čak i od onog "naroda" iz priče. Mi još nismo počeli ni glasno govoriti, ni vikati, ni galamiti, ni prijetiti, a kamoli šutiti. Stoga, dragi naši vladari, ne znam znate li, ali narod vam šapće, osvrće se prije nego izgovori nešto što se ne smije naglas reći, ne priča svašta telefonom, ne dopisuje se slobodno više ni viberom, a kamoli sms-om. Dakle, ne sekirajte se. Daleko smo - ili, radije, daleko ste - od bilo kakve prijetnje. Slobodno radite šta god ste namislili, kao i dosad... Kakve god i kolike god "akcize" da nam uvedete mi ćemo pušiti i šaptati.
Autor: Edin Urjan KUKAVICA
Nema komentara:
Objavi komentar