U vrijeme kada rijeke naših građana odlaze iz Bosne i Hercegovine ili to svim silama pokušavaju učiniti, informacija da neko čini suprotno, napušta sigurnu budućnost, komforan i izgrađen život u inozemstvu i vraća se u neizvjesnu bh. zbilju, predstavlja svojevrstan šok i pravi je novinarski raritet.
“Ovi” iz dijaspore
Nekadašnja predsjednica Svjetskog saveza dijaspore Senada Softić-Telalović, nakon 46 godina, odlučila je napustiti Australiju, u kojoj je imala izgrađen i uređen život, veoma uspješan vlastiti biznis, društveni status... Vratila se u domovinu iz koje je otišla kao sedmogodišnja djevojčica. Razlog je, kako kaže, jednostavan: duša pati za rodnim krajem.
Primila nas je u svom novom sarajevskom domu, u kojem ona i suprug Mirzet još nisu ni raspakirali sve kofere. Tek prošle subote stigli su u svoj stan u samom centru grada, u Titovoj ulici, na mjesto koje sada zovu svojim domom.
Kažu da im je sarajevski, od 67 kvadrata, puno draži od onog od 420 kvadrata koji su ostavili u Australiji. Ovako je, kažu, ljepše, mnogo se više druže nego australske porodice, gdje, kako nam slikovito objašnjavaju, majka i kćerka žive u ogromnoj, ali praznoj kući, te komuniciraju putem Facebooka, svaka iz svoje sobe.
Koliko se za samo šest dana boravka u BiH već udomaćila i uklopila u sarajevski mentalitet, govori i izraz “ovi iz dijaspore”, koji je tokom razgovora više puta upotrijebila govoreći o bh. građanima raseljenim širom svijeta, ali pri tome ne svrstavajući više sebe među njih.
Sa suprugom Mirzetom: Odluku nisu donijeli preko noći
Da nisu tipična “dijasporska porodica“, u kojoj više ljubavi ka rodnom kraju uglavnom gaje starije generacije, govori i podatak da je zapravo prva u BiH još prije nekoliko godina u Sarajevo došla živjeti njihova kćerka Sana, gdje je donedavno pekla novinarski zanat.
- Ako si se navikao na ove bosanske sitnice, na ovu čar koja ne postoji u inozemstvu, nebitni su i položaj, plaća... koje imaš vani. Moram biti iskrena, prolila sam ja suza u pripremi za dolazak, jer ipak sam ja u Australiji provela skoro cijeli život, tamo sam ostavila jedan dio sebe. Međutim, kada čovjek sjedne i upita se šta ga čini sretnim, da li su to Mercedes, finansije, velika kuća, uvidiš da je to sve divno, da za život moraš imati novac, ali da te to ne čini sretnim - objašnjava Softić-Telalović na početku intervjua za naš list.
Kućni odgoj
Kako ste se odlučili na povratak u BiH, pogotovo uzevši u obzir da ste u Australiji skoro cijeli život, da ste BiH napustili kao dijete?
- BiH je za mene uvijek bila domovina, bez obzira koliko sam u Australiji bila uspješna. Tamo sam imala sve - obrazovanje, posao, poziciju, ali falila je ova naša svakodnevica, da siđem dolje na kafu, prođem ulicom i čujem naš jezik. To su te sitnice koje fale, ali presudan je bio kućni odgoj. Roditelji su me odgojili na način da se uvijek znalo da nam je BiH domovina, u kući se govori bosanski jezik. Naravno, odluku nismo donijeli preko noći, imali smo pripreme. Pojedinci iz dijaspore koji se vraćaju samo radi emocija, a na pripreme teren, bit će veoma razočarani. Ne možeš očekivati da ćeš odmah po dolasku u BiH naći posao. Kada se uklopite u sredinu, povratak je uspješniji. Mi smo skromni, nekima je, naprimjer, čudno što ne koristimo automobil, već sjednemo u autobus i odemo u našu rodnu Zenicu. Ne želim ničim odavati da sam došla iz inozemstva, najsretnija sam kada se dvoumim između dva para cipela u radnji pa mi prodavačica kaže: “Gospođo, možete kupiti i na rate”.
Može li se život u BiH i Australiji usporediti?
- To nikada ne činimo, to nije usporedivo, jer našeg duha nema nigdje. Priče o tome kako se ne samo u Australiji već inozemstvu općenito gotovo sve svodi na kuću i posao, nisu daleko od istine. Pa tamo je nezamislivo otići na koncert utorkom, radnim danom izaći, opustiti se, pa čak i nedjeljom, kada se vrše pripreme za novu radnu sedmicu. Takav je sistem. Kada bi se u Bosni radilo kao u inozemstvu, nikakve razlike ne bi bilo.
Kako su članovi Vaše porodice i prijatelji reagirali na informaciju da se vraćate?
- Moji roditelji također su se vratili u BiH prije dvije i po godine, te je to za nas bila ogromna škola. Kada vidite ljude koji su 43 godine fizički u Australiji, a srcem u Bosni i da u takvom stanju dočekaju starost i bolest, čovjek se upita želi li to dočekati ili se treba vratiti dok je mlađi, dok još može uživati. Iako svi znaju koliko sam ja fanatik za Bosnom i Hercegovinom, prijatelji nam nisu povjerovali da ćemo se zaista vratiti, mislili su da je to samo priča. Prijatelje smo ostavili u suzama, ali na neki način za mnoge od njih smo možda primjer ili inspiracija da i oni razmišljaju o povratku. Prijatelji i porodica u Bosni vijest su s radošću dočekali. Također, imali smo mnogo komentara i na društvenim mrežama, mislim da njihovi emotivni komentari oslikavaju težnju dijaspore za povratkom.
Duge vožnje
Kazali ste da se kćerka vratila prva, šta je kod nje prevagnulo, s obzirom na to da pogotovo mladi iz BiH većinom vrebaju prilike da napuste državu?
- U Australiji se od jednog do drugog najbližeg grada morate voziti devet sati. U Evropi za toliko vremena možete obići nekoliko zemalja. Kod nje smo gajili taj duh da voli Bosnu, njen izbor je BiH, Evropa. Nakon studija došla je ovdje, radila 18 mjeseci na jednoj TV stanici. Sada priprema master, a uskoro putuje za Beč, gdje će tri mjeseca raditi projekt u medijskom sektoru UN-a.
Kakvi su Vam daljnji planovi, hoćete li, eventualno, u BiH pokrenuti neki posao, ulagati, čime ćete se baviti?
- Ja sam 20 godina vodila državnu prevodilačku firmu, a prije šest godina sam napustila to direktorsko mjesto i osnovala svoju prevodilačku firmu, kojoj smo smanjili kapacitete kako bismo je mogli voditi odavde. U firmi se prevodi 120 jezika, imamo 500 prevodilaca koji su angažirani po ugovoru. To ide svojim tokom. Što se tiče ulaganja ovdje, nismo primarno došli s tim ciljem.
Bili ste vrlo aktivni u nevladinom sektoru, u iseljeničkim organizacijama, hoćete li u BiH imati vremena za to?
- Pa sada sam građanka BiH (smijeh), sada mogu da kritiziram dijasporu. Šalim se, ne volim kritizirati bez argumenata.
Neobičan bh. političar s tržnice
Jeste li za ovih nekoliko dana, koliko ste u BiH, naišli na neki od problema bh. svakodnevice, šta Vam je najupečatljiviji moment?
- Nismo naišli na probleme, ali mene je fascinirala jedna situacija na tržnici. Naime, prodavačica je zaustavila jednog političara, ne bih mu spominjala ime, i iznijela mu svoju situaciju kazavši da joj je sin završio fakultet, da nema posla... S njom je bio u razgovoru oko 15 minuta, baš me je podsjetio na političare na Zapadu, koji imaju vremena za svoje birače, koji su među narodom, podsjetio me na našeg Eda Husića. Vjerovatno je to rijedak primjer, ali mi je ostao upečatljiv moment. Sve u svemu, mislim da za BiH ima nade, da će doći bolji dani, narod je taj koji čini promjene.
Sada na odmore idemo u Australiju
Za ovih nekoliko dana, koliko ste u BiH, možete li se navići na činjenicu da ostajete stalno, da se ne vraćate, da nije riječ o privremenom boravku?
- Nikad se ne zna šta nosi sutra. Nikada neću reći da smo Australiju napustili zauvijek, to će nam uvijek biti druga domovina, tamo ćemo svake godine ići na godišnje odmore, kao što smo do sada dolazili u BiH. Sretni smo da imamo tu mogućnost izbora.
Autor: B. TURKOVIĆ
Nema komentara:
Objavi komentar