Priča o učiteljici Saneli Ljumanović iz OŠ Osman Nakaš, koja je sa svojim učenicima prvačićima počela učiti znakovni jezik da bi se sporazumjeli s jedinim gluhonijemim učenikom u toj školi, obišla je cijeli svijet i fascinirala ljude. Koliko je ova priča zaista dotakla građane BiH, govori to da je pokrenuta inicijativa da se ovoj učiteljici dodijeli Šestoaprilska nagrada.
U razgovoru nam je učiteljica Ljumanović rekla kako je bila šokirana i iznenađena odjekom ove priče te da joj to nikada nije bio cilj. Kako ističe, uradila je ono što bi uradio svako da se nađe u njenoj situaciji.
"Ja sam ovo počela jer sam morala. U razredu imam 32 prvačića. Upoznala sam se s njima i jedno dijete ne čuje. Zejd nije znao znakovni jezik, a nismo ni mi. Morala sam naći način kako da održavam nastavu i komuniciram s njim. Onda sam počela smišljati kući neke znakove kako bih mu objasnila šta učimo i šta da uradi za zadaću. Radila sam to nekim čudnim pokretima i uspijevalo je. Ali to nije bilo dovoljno", kazala je Ljumanović za Klix.ba.
Tada joj je majka jednog od učenika predložila da organizuju kurs, što je učiteljica prihvatila. Našli su defektologinju koja je radila sa Zejdom ranije. Iako se kurs plaća, roditelji su odlučili dati novac za to. Za djecu čiji roditelji nisu mogli platiti, platili su drugi roditelji.
"Svi sjedimo tu u klupi i učimo. Često djeca znaju bolje od mene i ispravljaju me. I tako već tri mjeseca. Ali jednom sedmično je kratko vrijeme da se nauči znakovni jezik. Naučili smo dosta riječi i kratke rečenice koje se koriste svakodnevno, ali to bi trebalo produžiti", kazala je Ljumanović.
Ističe da joj u tom trenutku novine i novinari nisu pali na pamet, već da su mediji saznali sasvim slučajno. Novinar Amer Tikveša saznao je za ovo kada je doveo svoje dijete koje također ide u prvi razred ove škole, ali kod druge učiteljice. Kada je napisao priču za stručni magazin ona se počela širiti društvenim mrežama, da bi danima nakon toga obišla cijeli svijet, od SAD-a do Tajlanda.
"Mnogo je važnije da će možda doći do nekog sistemskog rješenja, jer ako je uvedena inkluzivna nastava onda se trebaju stvoriti barem osnovni preduvjeti za to. Ovo je sada prelazna faza i Zejd bi morao naučiti čitati sa usana, jer čim izađe iza ovih vrata niko ne zna znakovni jezik. Sljedeća dobra stvar je to da je moj cilj cijeli život bio da me puste da budem drugačija i da me ne mjere po sebi. Kada je Zejd došao, djeca su se tada prvi put susrela s osobom koja ne čuje. Ja sam im kratko rekla 'On ne čuje i naučit ćemo pričati s njim'. Oni su ga prihvatili najnormalnije, nema bolesnog odnosa i ne sažalijevaju ga jer smo svi mi različiti. On je pametno dijete", kazala je Ljumanović.
Ova učiteljica ruši sve stereotipe. Osim što nema "klasičan stereotipni izgled" učiteljice, odlučila je da njena predavanja budu drugačija i korisnija za djecu. Na početku prvog razreda svaki učenik se predstavlja i ima tri minute da kaže nešto o sebi. To djeci mnogo pomogne da ubuduće nemaju strah od javnih nastupa i govora. Roditeljima se ovo sviđa i, kako Ljumanović kaže, nikada nije imala problem s njima jer imaju prijateljski odnos.
"Kada dođu roditelji koji me ne znaju budem im čudna dan-dva jer nisam stereotipna učiteljica po izgledu, onda me prihvate i postanemo prijatelji. Uvijek na početku organizujem porodični dan negdje u prirodi kako bi me upoznali. Roditelji ne moraju bježati s posla i imati problem kako bi djetetu opravdali čas već mi samo jave. Ja njima olakšam život, a ni ja nemam problema kada neko dijete npr. dobije jedinicu, jer znaju da nije naučilo", kazala je.
Na pitanje da li je danas teže obrazovati djecu nego prije, Ljumanović je rekla da jeste jer je poremećen sistem vrijednosti.
"Moja mama je profesorica i kada bih joj došla kući s lošom ocjenom i rekla da me ne voli profesor, nije bilo govora, već bi mi rekla da sjednem i naučim. Sada se to promijenilo i odgovornost se traži u nastavnicima i učiteljima ako djeca ne nauče. Ali, ako od prvog dana imate iskren, fer i korektan odnos onda nema problema jer ja nisam druga strana i mi sarađujemo", istakla je.
S djecom provede pet godina tokom kojih, kako je rekla, živi život s njima. Zna njihove probleme, radosti, svađe, ali postoje i pravila.
"Mislim da je ljubav osnov svega, ali nisam blaga učiteljica. Kada se radi, onda radimo, a poslije se šalimo. Kada se postave jasna pravila i kažemo iskreno očekivanja jedni drugima, onda nema problema. Oni nastaju između onog nedorečenog", rekla je.
Ljumanović dolazi iz porodice gdje su svi prosvjetni radnici, tako da je bio logičan slijed da će i ona upravo raditi s djecom. No, prvobitno je željela biti rediteljica. Jedini fakultet za režiju tada se nalazio u Pragu, ali je roditelji nisu htjeli pustiti.
"Cijeli život slušam o školi i obrazovanju, tako da je to bio prirodan slijed. Ja se sa svojim učenicima družim, idem na izlete i ljetovanja. Poslije ostajemo u dobrim odnosima. Imponuje mi to što su me građani predložili za nagradu i mislim da je neću dobiti. Meni su nagrada poruke mojih bivših učenika i inicijativa građana koji su prepoznali moj rad", istakla je.
"Ja sam ovo počela jer sam morala. U razredu imam 32 prvačića. Upoznala sam se s njima i jedno dijete ne čuje. Zejd nije znao znakovni jezik, a nismo ni mi. Morala sam naći način kako da održavam nastavu i komuniciram s njim. Onda sam počela smišljati kući neke znakove kako bih mu objasnila šta učimo i šta da uradi za zadaću. Radila sam to nekim čudnim pokretima i uspijevalo je. Ali to nije bilo dovoljno", kazala je Ljumanović za Klix.ba.
Uče zajedno
Tada joj je majka jednog od učenika predložila da organizuju kurs, što je učiteljica prihvatila. Našli su defektologinju koja je radila sa Zejdom ranije. Iako se kurs plaća, roditelji su odlučili dati novac za to. Za djecu čiji roditelji nisu mogli platiti, platili su drugi roditelji.
"Svi sjedimo tu u klupi i učimo. Često djeca znaju bolje od mene i ispravljaju me. I tako već tri mjeseca. Ali jednom sedmično je kratko vrijeme da se nauči znakovni jezik. Naučili smo dosta riječi i kratke rečenice koje se koriste svakodnevno, ali to bi trebalo produžiti", kazala je Ljumanović.
Ističe da joj u tom trenutku novine i novinari nisu pali na pamet, već da su mediji saznali sasvim slučajno. Novinar Amer Tikveša saznao je za ovo kada je doveo svoje dijete koje također ide u prvi razred ove škole, ali kod druge učiteljice. Kada je napisao priču za stručni magazin ona se počela širiti društvenim mrežama, da bi danima nakon toga obišla cijeli svijet, od SAD-a do Tajlanda.
"Mnogo je važnije da će možda doći do nekog sistemskog rješenja, jer ako je uvedena inkluzivna nastava onda se trebaju stvoriti barem osnovni preduvjeti za to. Ovo je sada prelazna faza i Zejd bi morao naučiti čitati sa usana, jer čim izađe iza ovih vrata niko ne zna znakovni jezik. Sljedeća dobra stvar je to da je moj cilj cijeli život bio da me puste da budem drugačija i da me ne mjere po sebi. Kada je Zejd došao, djeca su se tada prvi put susrela s osobom koja ne čuje. Ja sam im kratko rekla 'On ne čuje i naučit ćemo pričati s njim'. Oni su ga prihvatili najnormalnije, nema bolesnog odnosa i ne sažalijevaju ga jer smo svi mi različiti. On je pametno dijete", kazala je Ljumanović.
Povjerenje roditelja
Ova učiteljica ruši sve stereotipe. Osim što nema "klasičan stereotipni izgled" učiteljice, odlučila je da njena predavanja budu drugačija i korisnija za djecu. Na početku prvog razreda svaki učenik se predstavlja i ima tri minute da kaže nešto o sebi. To djeci mnogo pomogne da ubuduće nemaju strah od javnih nastupa i govora. Roditeljima se ovo sviđa i, kako Ljumanović kaže, nikada nije imala problem s njima jer imaju prijateljski odnos.
"Kada dođu roditelji koji me ne znaju budem im čudna dan-dva jer nisam stereotipna učiteljica po izgledu, onda me prihvate i postanemo prijatelji. Uvijek na početku organizujem porodični dan negdje u prirodi kako bi me upoznali. Roditelji ne moraju bježati s posla i imati problem kako bi djetetu opravdali čas već mi samo jave. Ja njima olakšam život, a ni ja nemam problema kada neko dijete npr. dobije jedinicu, jer znaju da nije naučilo", kazala je.
Život i prijateljstvo s djecom
Na pitanje da li je danas teže obrazovati djecu nego prije, Ljumanović je rekla da jeste jer je poremećen sistem vrijednosti.
"Moja mama je profesorica i kada bih joj došla kući s lošom ocjenom i rekla da me ne voli profesor, nije bilo govora, već bi mi rekla da sjednem i naučim. Sada se to promijenilo i odgovornost se traži u nastavnicima i učiteljima ako djeca ne nauče. Ali, ako od prvog dana imate iskren, fer i korektan odnos onda nema problema jer ja nisam druga strana i mi sarađujemo", istakla je.
S djecom provede pet godina tokom kojih, kako je rekla, živi život s njima. Zna njihove probleme, radosti, svađe, ali postoje i pravila.
"Mislim da je ljubav osnov svega, ali nisam blaga učiteljica. Kada se radi, onda radimo, a poslije se šalimo. Kada se postave jasna pravila i kažemo iskreno očekivanja jedni drugima, onda nema problema. Oni nastaju između onog nedorečenog", rekla je.
Željela studirati u Pragu
Ljumanović dolazi iz porodice gdje su svi prosvjetni radnici, tako da je bio logičan slijed da će i ona upravo raditi s djecom. No, prvobitno je željela biti rediteljica. Jedini fakultet za režiju tada se nalazio u Pragu, ali je roditelji nisu htjeli pustiti.
"Cijeli život slušam o školi i obrazovanju, tako da je to bio prirodan slijed. Ja se sa svojim učenicima družim, idem na izlete i ljetovanja. Poslije ostajemo u dobrim odnosima. Imponuje mi to što su me građani predložili za nagradu i mislim da je neću dobiti. Meni su nagrada poruke mojih bivših učenika i inicijativa građana koji su prepoznali moj rad", istakla je.
Nema komentara:
Objavi komentar