Lijek koji je gori od bolesti: Veličanstveni metak za srpsko-bošnjačko pomirenje

Karadžiću, kao pjesničkom amateru, Gavrilo je očito bio princip, a kao ratnom zločincu brat, predak i božanstvo. Upravo tu vrstu zločinačko-paganske baštine sljeduju predsjednik države Tomislav Nikolić i Milorad Dodik kada postavljaju spomenik Gavrilu Principu u Beogradu

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

Zločinac Radovan Karadžić posjetio je Grčku krajem bosanskog rata devedesetih. U Ateni je tada imao priliku potvrditi dobre odnose s dvama pravoslavnim narodima, državnički konstatirajući da Srbe „podržavaju samo Bog i Grci“.

Karadžića je tada i grčka opozicija slavila kao „borca za mir“, a ratni je zločinac na velikom koncertu srpsko-grčkog prijateljstva pred 5.000 pravoslavnih duša poručio da se mir može napraviti vrlo, vrlo brzo ako to želi međunarodna zajednica. „Dovoljno je da se nametnu stroge sankcije muslimanima i Hrvatima. Morali smo se, nažalost, latiti oružja jer smo napadnuti, no, mi želimo mir“, galamio je tada na stadionu Karadžić. Srpski ratni vođa na brzom kursu naučio je i par grčkih riječi pa je odlazeći s bine oduševljenoj publici vikao: „Živjeli helenizam i pravoslavlje.“

Karadžić je svoje propagande ture radio i po Rusiji, gdje se grlio s ruskim političarima i primao nagrade za humanizam i pjesništvo. Iz današnje perspektive, dok nekadašnjem pravoslavnom poeti lauereatusu sporo otkucava sat u zatvoru za ratne zločince u Haagu, to zvuči gotovo nevjerovatno, međutim, dogodilo se.

Mitološka svijest

Melodramatiku srpske mitološke svijesti garniranu helenizmom ovjekovječio je i za nekadašnji srbijanski politički establišment najveći pisac otadžbine Dobrica Ćosić, lanetulahi alejhi. On je na novinarsko pitanje da li su srpske aspiracije uvijek prevazilazile njihove snage i sposobnosti odgovorio potvrdno, ali je tu srpsku rabotu suprotstavio ideji antičkog tragizma, koji u svojoj osnovi, po Ćosiću, ima prelaženje one božanske granice koja je data čovjeku. I zaista, prateći kontinuitet genocidne politike koju su Srbi u 20. stoljeću provodili nad Bošnjacima, uviđamo da po nadilaženju vlastitih zločinačkih mogućnosti jesu svojevrsni antički tragičari – zapališ grad, pobiješ stanovnike, siluješ žene, pritom sviraš gusle, piješ rakiju, plačeš, a onda organiziraš press-konferenciju i tražiš pomirenje.

Dakle, ratni zločinac, psihijatar i pjesnik koji vjerovatno ni vlastitu ženu nije mogao natjerati da pročita njegov stih, u Rusiji je sredinom devedesetih dobio književnu nagradu „Mihajl Šolohov“. Nagrada mu je uručena kao istaknutom južnoslavenskom pjesniku avangarde uz obrazloženje da nagrada podrazumijeva i priznanje za Karadžićeve moralne osobine koje do izražaja dolaze kada se poetski avangardizam izražava stihovima poput onih u čast atentatora Gavrila Principa. Konkretno, Karadžićev poj zvuči ovako: Mre mart i pop art / smrt brka cilj i start / ali postoji čovek koji se boji / njemu se beli okrenuo svet / i kroz sećanje kao kroz saće / metak / vitak metak, veličanstveni metak… Reci mi đavole, ne vidim odavde / je li to deo neke veće pravde.

Karadžiću, kao pjesničkom amateru, Gavrilo je očito bio princip, a kao ratnom zločincu brat, predak i božanstvo. Upravo tu vrstu zločinačko-paganske baštine sljeduju predsjednik države Tomislav Nikolić i Milorad Dodik kada postavljaju spomenik Gavrilu Principu u Beogradu.

Nikolić se, govoreći o pravdoljubivom Principu, čiji pucanj označava i inicira početak Prvog svjetskog rata, dotakao Srebrenice i britanskog prijedloga rezolucije primjetivši da ju neko želi vidjeti kao ekskluzivno mjesto zločina, a za sve je u biti kriv Winston Churchill koji se “birvaktile” usudio Gavrilovo djelo nazvati zločinom. Nakon što je Nikolić pobrojao sva srpska mjesta stradanja u povijesti, pridružio mu se supatnik i suputnik Dodik koji je za ključnu riječ srpskog naroda naveo „slobodu“.

„Mi želimo mir“

Postavljanje spomenika Gavrilu Principu manifestno predstavlja tek vidljivi dio srpske politike u Srbiji i BiH, koja je izrazito aktivna u lobiranju neusvajanja rezolucije o Srebrenici u Vijeću sigurnosti UN-a koja prijeti da Karadžićeve moralne (pjesničke) osobine pretvori u genocidne osobine, a srpski narod označi kao one koji su učinili najmonstruozniji zločin nakon Drugog svetskog rata – genocid.

I to predlažu Britanci, za koje Dodik, mahmurno mašući glavom, tvrdi da su do sada bili prijatelji srpskog naroda. „Mi želimo mir“, dodao je predsjednik RS-a i ne znajući (ili se pravi blentav) da ponavlja iste riječi koje je izgovorio Radovan Karadžić dok je hodočastio pravoslavnu braću i glumio humanistu dok su Mladićeve jedinice ubijale po Srebrenici. Stoga, o kakvom to pomirenju s Bošnjacima govore Srbi? Zar nude lijek koji je gori od bolesti? Pomirenje je pod ovakvim uvjetima, posve neiskrenim i sa svrhom kozmetičkog dodvoravanja Zapadu, posve nemoguće. Pritom smo svjesni nužnosti i činjenice da bošnjačko-srpski dogovor, odnosno političkim rječnikom rečeno – tek realna i obostrano prihvatljiva relaksacija odnosa, rješava gotovo sve nesporazume u BiH i značajno pridonosi stabilizaciji tzv. regiona.

Prvi indikator da stvari ne idu nabolje jeste upravo činjenica da se srpska politika i dalje mitomanski bavi mitovima koje su prije njih pronosili sve redom ratni zločinci ili inspiratori genocidne politike. Jedan od tih mitova, na kojima se među ostalim napajao Radovan Karadžić, jeste pjesničko-mučenička priroda Gavrila Principa. Naime, srpska mitološka kvaziintelektualna nomenklatura tvrdi (budući shvaća da Karadžiću nema izlaska iz tamnice) da je Gavrilo sopstvenim noktima na limenoj činiji urezao stihove: Al’ pravo je rekao pre / Žerajić soko sivi /“Ko hoće da živi nek mre,/ Ko hoće da mre nek živi!”