Kao da je iskusni stručnjak znao šta se sprema u mutnim premijerligaškim vodama. Samo desetak dana nakon "Švabinog" vapaja, treneri su počeli padati jedan za drugim...
Najprije Valentin Plavčić, potom Vlado Jagodić, zatim Milomir Odović, pa Davor Mladina... Dženan Uščuplić ljuljao se u sedlu od kako je postavljen. Živio je od nedjelje do nedjelje. A, sezona je tek počela. Šta će tek biti u zimskoj pauzi? Ko je danas siguran? Sudeći prema rezultatima mirno mogu spavati Vinko Marinović, Husref Musemić, Boris Pavić i Ibro Rahimić. Možda još jedan dva trenera, premda se njihova sudbina mijenja iz kola u kolo.
Zašto i ko se poigrava sa strukom? Imaju li pravo klupski moćnici, "biznismeni" željni promocije poigravati se sa strukom? Postoji li neko tijelo u BiH, Udruženje, Sindikat trenera koji će zaštititi struku? Može li NSBiH stati u zaštitu ljudi koji troše silna sredstva, desetine hiljada eura kako bi stekli profi licencu, a onda strahuju za posao?
Ko može tražiti od trenera u BiH da stvara igrače, da otkriva talente i forsira ih, ako mu je svake nedjelje omča za vratom? Još je besmislenije da neki naš trener u nekom od klubova pravi igru na duži rok. Koji duži rok? Do prve reprezentativne pauze, u najboljem slučaju do zime. Savez bi morao nešto poduzeti, zabraniti klubovima da angažiraju nove trenere sve dok se ne ispoštuje svaka stavka iz ugovora sa smjenjenim trenerom. Kako se radi u nogometnom svijetu. Pod uslovom da je imao kakav takav papir, ugovor. "Predstavnici klubova" ne mogu i ne smiju zamijeniti glavne trenere.
I ovo što gledamo na pojedinim utakmicama jeste cirkus. Skandal. Jedan trener daje izjave, drugi je na tribinama. Jadno i žalosno. Poštenije je istom omogućiti da vodi s klupe, nego kako je danas. Još je veći grijeh, da ne kažemo zločin da se "ustupaju" trenerske licence. I takvih je bilo primjera, da ime trenera s profi licencom stoji u zapisniku, a isti s daljinskim u ruci gleda Arsenal i Liverpoola, dok „predstavnik kluba“ dirigira s klupe. Tragikomedija.
Ko se sjeća Hadžiabdića, Bračulja, Jovičića...
Još uvjek nisam našao, pročitao, saznao da u BiH ima klub koji traži trenera za rad na duže staze. Moguće da se svi dogovori u početku temelje na toj priči, ali nakon dva tri kiksa sve se dešava i rješava po "hitnoj proceduri". Ako trener ne prihvati da na pripreme povede ljubimca predsjednikovog ili nekog drugog moćnika iz Uprave, njemu se broje dani. Problem nastaje, i, ako trener ne prihvati igrača kojeg mu nude određeni menadžeri... I tada je na tapetu istog menadžera koji ima "shemu" u klubu gdje dovodi svoje igrače.
Trener mogu platiti ceh čak i ako dobro rade. Ako se traži krivac i ako navijači skandiraju „Uprava napolje“ najčešće se strasti smire tako što sa "svojim" igračima se režira rezultat samo da se spasi stolica. Ne pita se za cijenu. I nikakav problem što je na štetu kluba.
Stolice, fotelje, privilegije su važne, a ne struka i godinama sakupljano znanje, investiranje u stažiranje po evropskim klubovima. Zato nerijetko pojedini treneri pristaju na sve, samo radi mira u kući, radi gaže, jer kada jednom ostanu bez posla, godinama čekaju ili ne dočekaju.
Sjeća li se neko od vas kada su posljednji put klub vodili, recimo, Rade Jovičić, Franjo Džidić, Enver Hadžiabdić, Boris Bračulj, Mišo Smajlović, Ezo Hadžiabdić? Neki od njih su "puteri" za Ćiru Blaževića, Otta Barića... Gurnuti su u stranu u najboljim godinama... A, sve su to trofejni treneri ili sa zavidnom igračkom biografijom.
Preplaćeni stranci
Najnovije smjene, posljednji su (Osimov) vapaj da se nešto poduzme kako bi se struka zaštitila. Ko će danas u hiper produkciji fudbalskih - uglavnom plati pa treniraj - škola stvarati nove džeke, papce, spahiće, hasagiće, škore, grujiće, maksimoviće, mešanoviće, šiliće...
Druga je priča neselektivni uvoz trenera sa strane. Čast izuzecima, ali šta danas ima bihaćko Jedinstvo što ga je trenirao Ivan Katalinić? Ili što je to dobilo Sarajevo dolaskom Robert Jarnija? I Laktaši su u niži rang ispali s karizmatičnim Dragoslavom Stepanovićem... Ne sporim igračke, pa i trenerske reference pomenutih trenera, ali iza njih je ostao pustoš, prazne kase, desetine igrača na ulici koje su doveli njihovi menadžeri.
Vrijedno pažnje pomenuti je dva primjera; jednog stranca i domaćeg. Darko Vojvodić na najbolji način pokazuje kako se vlastitim radom i znanjem može uspjeti. Hrabro se upuštao i išao tamo gdje niko nije htio. Radio je u Lukavcu, Tuzli, Foči, Gabeli... Jedini koji je radio i kod Hrvata, Srba, Bošnjaka. Ako se to tako mora kazati. Znači, da je kvalitet.
Drugi je primjer Boris Pavić. Premda hendikepiran što s tribina mora voditi tim i što se visoko mjesto Čelika na tabeli pripisuje Elvedinu Beganoviću – također nadarenom treneru - Dalmatinac uspijeva u vrlo teškim uslovima. Klub nema predsjednika, navijači traže statut koji će garantirati stabilnost i Evropu... Sve to ne ograničava Pavića.
Čelik je u vrhu, igra dopadljiv nogomet, uspješan je kući i na strani. Pavić u timu ima spoj mladih i starijih igrača. I to sjajno za sada funkcionira.
Pozitivna je priča Sloboda i Husref Musemić. Na Tušnju je baš bio defile trenera dok Azmir Husić nije angažirao trofejnog Husrefa Musemića. Nikome ne može uvjeriti da u Borcu, Zrinjskom, Širokom, Slaviji, Veležu, Želji, Sarajevu.., nema ambicioznih i perspektivnih trenera. Kada klub jednog dana svom treneru, Mulaliću ili petom, desetom, ponudi pristojnu platu, pojačanja po želji, kao što ponudi strancu, zvučnog imena, a upitnih rezultata, onda se može očekivati da Željo, Sarajevo, Borac, Slavija, Velež ili neki drugi klub, pravi ozbiljnu priču. Tada možemo očekivati kvalitetniji nogomet, bolju posjetu, i bolju nogometnu budućnost kako za struku, tako i sport u cjelini.
Nema komentara:
Objavi komentar